Ne može se reći da netko prati suvremenu književnost, a da pritom ne čita djela Michela Houellebecqa, najpoznatijeg i najkontroverznijeg francuskog pisca. Ranije poznat po svojim knjigama: Platforma, Elementarne čestice, Mogućnost otoka, posljednja - Uništiti, ali i mnoge druge. U čitanju njegovih djela uočljiv je vrhunski dar zapažanja koji mu omogućava da čitatelju dâ, paradoksalno premda kao diplomirani agronom, daleko bolji uvid od svih socioloških, filozofskih i teoloških knjiga u problematiku današnjeg čovjeka koji postaje tragičan ako nije metafizičan. Kroz svoj rad i intervjue koje daje, Michel Houellebecq pokazuje da je pod dubokim utjecajem vjere, posebice katolicizma. To Michela Houellbecqa paradoksalno čini jednim od najautentičnijih katoličkih glasova našeg vremena. Još paradoksalnije je to što Houellebecq nažalost uopće nije katolik. Pitate se kako sad to? Odsutnost vjere u djetinjstvu odredilo mu je daljnji život, kako kazuje: "Vjera je bila radikalno strana mojoj obiteljskoj tradiciji." Za vrijeme svojega školovanja u gimnaziji Henri Moissan de Meaux znao je ponekad na poziv prijatelja katolika Jeana-Roberta Yapoudjiana biti prisutan na satovima vjeronauka, postavljajući pritom metafizička pitanja, na koja je kako sam kazuje, od jadnih vjeroučitelja, razočaran dobivao samo socijalne odgovore. Kao petnaestogodišnjak susreće se sa djelom Blaisea Pascala - Pensées i djelima njemačkog filozofa Arthura Schopenhauera. Čitajući njih ostaje zadivljen, kako i sam govori, oni su odredili njegovo daljnje djelovanje. Kao ateista čita crkvene dokumente, enciklike. Također, oduševljava ga liturgija. Redovito nedjeljom prisustvuje na misi, pruža znak mira, moli. "Kako samo volim taj veličanstveni, kroz stoljeća usavršen obred mise! I pet do deset minuta, svake nedjelje, vjerujem u Boga, a potom bih izašao iz crkve i sve bi išćezavalo, vrlo brzo, u nekoliko minuta hodanja pariškim ulicama." Kako govore neki njegovi poznanici, često zna navratiti i u kapelu Notre-Dame, sjesti u klupu i promatrati Djevicu. Eh da, tko bi rekao da se Michel nalazi negdje između ateizma i agnosticizma. Doduše nekoliko puta je neuspješno pohađao pripremni tečaj za krštenje odraslih. Posljednji je bio u župi Montparnasse, premda za sebe kaže: "Katolik sam u smislu da pokazujem užas svijeta bez Boga." I to je točno. Michel je više katolik nego što su to mnogi današnji katolici. Kad ovo pišem, ne mislim na “katolik” prvenstveno u konfesionalnom smislu, kao pripadnik Rimokatoličke crkve, nego u etimološkom smislu (“prema cjelini”), tj. misao o svijetu, čovjeku i Bogu koja teži biti što totalizirajuća. Katolicizam stoga predstavlja pravi predmet fascinacije za Houellebecqa, mogli bismo reći da ga katoličanstvo opsjeda, da je opijen tom atmosferom tamjana i voska, da ga molitve psalma znaju ganuti do suza. Zato nam i kazuje: "Vjernike promatram sa iznenađenjem i istinskom zavišću." U njegovu pisanju osjećamo vrlo prisutnu nostalgiju i potrebu za Bogom. Jedna od rijetkih osoba koji je imala priliku biti u njegovom stanu u ulici Convention i u njemu iznenađujuće otkriti hrpe kršćanskog časopisa Magnificat, što ukazuje na Michelovu borbu s katolicizmom, bio je francuski filozof i pisac Fabrice Hadjadj. Oni koji pak uopće ne razumiju poruku njegovih romana lako će ga optužiti za islamofobiju, seksizam, mržnju, pozivanje na nemoral i tako dalje, a zapravo, filozofska osnova Houellebecqova djela latentno se temelji na Pascalovom isticanju drame čovjeka bez Boga. To je dakako prisutno i u romanu "Pokoravanje", ocrtavajući društvo bez Boga kroz kritiku zapadnog nihilizma - njegovih duhovnih i ontoloških deficita.
Prema Michelu Houellebecqu bezbožni liberalizam, feminizam i emancipacija koja se ponajprije očituje u razvodu i rastavljenim roditeljima – najveći su uzrok depresije i nasilja kod mladih. U Francuskoj vlada potpuno besramlje, normalizacija i nestigmatizacija razvedenih roditelja. Svaka odrasla osoba može slobodno 'dolaziti i odlaziti' bez ikakvog osjećaja odgovornosti prema budućim posljedicama. Za njega, napuštanje obitelji je zločin. Ovakav tip slobode naziva „još temeljnijim i filozofski problematičnijim od samoubojstva“. U ime osobne slobode, Francuzi mogu napustiti svoje obitelji po hiru i ne suočiti se s većim pravnim sankcijama nego što bi se suočili s prelaskom na Pepsi nakon života uživanja u Coca-Coli. Više od dvanaest tisuća ljudi godišnje na ovaj način ostvaruje svoju slobodu izbora, što je savršen primjer onoga što Houellebecq misli pod „katastrofama uzrokovanim liberalizacijom vrijednosti“.
U romanu Elementarne čestice, Bruno i Michel predstavljeni su kao proizvodi lošeg roditeljstva i žrtve kulture preplavljene vrijednostima nakon 1960-ih. Houellebecq katalogizira zastrašujući broj navodnih pošasti - slobodno tržište, new age misticizam, legalni pobačaj, vrtoglavi porast stope razvoda, materijalizam, razvrat - i pripisuje ih idealizmu kontrakulture. Prema slobodnoj povijesnoj logici romana, 1960-e nisu donijele mir i prosperitet, već sebičnost, bijedu i nasilje. „U određenom smislu razmišlja Bruno u romanu „serijski ubojice 1990-ih bili su duhovna djeca hipija 60-ih.“ Njegova najveća zamjerka, međutim, jest ono što se dogodilo sa seksom. Pariški swingerski klub koji Bruno posjećuje apoteoza je seksualnog oslobođenja koje je krenulo po zlu. Erotskih mogućnosti ima u izobilju, ali seks u klubu je u konačnici još jedno natjecanje na slobodnom tržištu, natjecanje u korist najjačih i najljepših. Istrošen takvim načinom života, Bruno se na kraju prijavljuje u psihijatrijsko - mentalnu bolnicu, gdje planira provesti ostatak života na režimu lijekova koji mu ubijaju libido. Kaže da je svijet noćna mora, jer smo stvorenja svojih želja i da nas individualna sloboda vodi u uništenje i očaj. Slobodan izbor za sve, kako to govore feministkinje i libertanijanci - znači bijedu za većinu.
Sljedeći uzrok depresije i nasilja kod mladih, stoji po njemu u feminističkim uništavanjem „prirodnih“ rodnih uloga. U Houellebecqovim djelima, feminizam se ismijava i kao spolno negativna cenzorska sila i kao vrsta plaćeničkog libertarijanizma. Knjiga „Platforama“ detaljnije razrađuje ovaj stav sugerirajući da je feminizam jednostavno afektivna projekcija neoliberalizma, odgovorna za štetno i „neprirodno“ seksualno ponašanje koje je uništilo rodbinske odnose i doprinijelo socioekonomskoj emaskulaciji zapadnih muškaraca.
Isto tako, francuski sociolog Emmanuel Todd, konstruktivno govori o prepoznatljivom aspektu kada je feministički pokret zahtijevao svoja prirodna prava povezana s opće pravo glasa, priznanje kao vrijednog partnera koje nadilazi neopravdani kontekst predrasude, društvena, politička, ekonomska nepravda itd. Postoje neosporno legitimni odnosi koje spominju istraživači i predstavnici feminističkog pokreta koji se usredotočuju na ulogu i vrijednost braka, bračnog života, suradnje među partnerima, potrebe za majčinstvom prisutnost u prvim godinama djetinjstva, bitna uloga žene u obitelji i društvu. Negativni aspekti počinju prekidom s moralnom tradicijom, tj. posebno kroz primjere radikalnog i anarhičnog feminizma. Prethodne vrijednosti, reinterpretirane 1960-ih i 70-ih, prema novim strujama mišljenja, prolaze kroz velike promjene s nekim neopravdanim zahtjevima, odnosno prevladavanjem prirodnih građanskih prava. Feministički pokret i seksualna revolucija sedmog desetljeća dovode u pitanje ulogu i status žene u obitelji i društvu, vrijednost braka, obitelji, majčinstvo i neke aspekte zdravog razuma vezanih uz prirodne, fiziološke diferencijacije. Stoga jedan od Toddovih najzanimljivijih zaključaka jest, međutim, da je takozvana rodna teorija, i posljedična magla koja se nadvila nad ženskim spolom, širena od strane vrlo specifične skupine ljudi - žena (feministica): „Ako je cilj feminizma bio emancipacija žena, tada se postavlja pitanje kako su određeni njegovi suvremeni oblici doveli do relativizacije same kategorije žene, što može djelovati kontradiktorno izvornim ciljevima pokreta.”
Razvoj feminizma
Prvi val feminizma povezan je s borbom za pravo glasa i promocijom prava vlasništva. Konvencija iz 1848. važna je prekretnica, a Deklaracija Fallsa (nacrta Elizabeth Cady Stanton) opisuje ideologiju pokreta, povezan s militantnošću crnaca za ukidanje ropstva. Ciljevi su bili prirodni, razumni i progresivni.
Drugi val datira iz 60-ih godina antiratnog pokreta, s borbom manjina grupe i Nova ljevica za jednaka građanska prava, inzistirajući na pravu na rad, ali i čineći reference na seksualni život. Grupa Redstockings kruni ovcu za Miss Amerike metaforički -izražava ironično-gorku reakciju, uz "opresivne simbole razlika" (rasna, klasna i rodna: grudnjaci, visoke pete, proizvodi za šminkanje). Betty Friedan (1963.) Ženska mistika postala je prekretnička knjiga. Primjećujemo tokove energije usmjerene protiv rata, proširenje fenomena pokretanjem snaga koje pripadaju različitim područja, interesa i struja mišljenja, ponekad s različitim gledištima (od marksistički i socijalistički do ekološki, antirasistički itd.)
Treći val (po mandatu Rebecce Walker) objasnio je živote žena kao "intersekcijski" (kao reakcija na neke pretjerane prethodne ideje. 18 godina ovaj pokret je bio otvoren novim iskustvima (s novim izazovima i kontradikcijama), poput feminističke punk riot girl subkulture. Osim ekonomske i društvene jednakosti, oslanja se na pojmove vezane uz tijelo, rod, spol, heteronormativnost, seksistička kultura: drolja i kučka. Fenomen Slut Walks u Toronto, odnosno feministkinje koje nose ruž za usne, raširene u svijetu, akreditirale su ponovno osvajanje moć zavođenja, tipično ženstvena.
Četvrti val pripada digitalizaciji, širenju masovnih medija („djevojački feminizam“, "cybergrrls", "netgrrls") gender jednakost, inzistiranje na konzumerizmu, širenje percepcije privilegija društvene klase, spol, rasa i sprječavanje nejednakosti i zlostavljanja: seksualno uznemiravanje, silovanje, nasilje, tjelesna sramoćenje, elektroničko nasilje itd. Donekle su ideološki obojeni i s nekim pretjerivanjima i proturječnostima (čak i u vezi s definicijom feminizma. Usvaja freudovsku homofobiju ljevice sredine stoljeća, dijagnosticirajući fašističku brutalnost kao potisnutu homoseksualnost.) Na kraju su žestoki dečki oni istinski ženstveni, kojima su slabići potrebni kao žrtve kako ne bi priznali da su poput njih. Totalitarizam i homoseksualnost stoga idu zajedno. Odbacivanje sadašnje kulturne močvare pretpostavlja dovoljno uključenosti u nju da se osjeti svrbež u vrhovima prstiju, da tako kažem, ali istovremeno snagu, crpljenu iz te uključenosti, da se ona odbaci. Jedan od Toddovih najzanimljivijih zaključaka jest, međutim, da je takozvana rodna teorija, i posljedična magla koja se nadvila nad ženskim spolom, širena od strane vrlo specifične skupine ljudi: žena. Ako je cilj feminizma poboljšanje položaja žena, onda postoje deseci promjena, društvenih i znanstvenih, koje bi mogle pomoći u ublažavanju njihovog stanja. Ali ako je cilj feminizma savršena spolna jednakost - da nijedan um nikada ne bi trebao podnositi žrtve, u produktivnosti ili ljubavi, zbog svog tijela - onda kraj feminizma nužno mora značiti kraj žena. Nema drugog načina, dosadilo im je boriti se za spolnu ravnopravnost i okrenule se se napadu na vlastitu kategoriju. U ovoj knjizi, antropolog i povjesničar Emmanuel Todd, iako ne podcjenjuje važnost ključnih nejednakosti koje preostaju, tvrdi da se emancipacija žena u biti već dogodila, ali da je dovela do novih napetosti i proturječnosti. Kako žene stječu više slobode, one također dobivaju pristup tradicionalnim muškim društvenim patologijama: ekonomskoj tjeskobi, dezorijentaciji anomije te individualnom i klasnom ogorčenju, te samom nasilju. Ali budući da ostaju žene, sa sposobnošću rađanja djece, njihov teret kao ljudskih bića, iako bogatiji, sada je teže podnijeti nego teret muškaraca.
Usporedno s tim, feministički pokreti stvorili su homoseksualno zelenu politiku. "Ljudi sa zeleno-humanitarnim idejama su katastrofa." Michel Houellebecq u svojem romanu "Mogućnost otoka" objavljenom 2010. godine žestoko kritizira pojavu liberalno-zelene politike. "Posljednjih godina ljudske civilizacije u zapadnoj Europi formirali su se pokreti nadahnuti neobično mazohističkom ideologijom, kojoj je pridan epitet "ekološka", iako nije baš imala pretjerane veze s istoimenom znanošću. Ti su pokreti inzistirali na nužnosti zaštite prirode od ljudskog djelovanja i zagovarali ideju da sve vrste, kakav god bio njihov stupanj razvoja, imaju jednako pravo nastanjivati planet. Čini se da su neki pripadnici tih pokreta sustavno stajali na strani životinja, a protiv čovjeka, i više tugovali zbog nestanka neke beskralježnjačke vrste nego zbog činjenice da gladuje cijeli jedan kontinent." Ovaj humor vješala koji napada zelene i zeleno još je jedan udar na ekološku ideologiju kroz njegove romane. On izrazito prezire one koji se drže ideje da zeleni liberalizam može odgovoriti na izazove suvremenog društva. Naravno, teško je razumjeti takva značenja "prava" i "prirode", za Houellebecqa je to samo sindrom već dužeg, ali neprimjetnog procesa da se čovječanstvo želi okrenuti protiv sebe sama i okončati vlastito postojanje. Kako vrhunski primjećuje Michel, među zelenima su većinski aseksualci, animalisti i vegani, dok ekologa uopće nema, "Ljudi među kojima se neće naći ljubav, nego samo najgore sklonosti čovječanstva - čiju propast priželjkuju, smišljaju i u velikoj mjeri potpomažu." Ovdje Michel Houellebecq misli na njihovu sumanutu borbu oko legaliziranja eutanazije i abortusa. Oni to žele iz ljubavi prema zemlji, bez onih "čija imena nismo uspjeli ni popisati" kako je to kazao Karl Rahner. Tako njihova politika postaje samo fantazija za borbu protiv klimatske katastrofe i zato je očigledno da će se cijeli takav sustav prema Houellebecqu ubrzo raspasti, samo je pitanje dana. Paradoks svega je u tome što ih podržavaju udruge koje preziru i odbacuju vlastitu prirodu. Naime, nama je priroda najbliža upravu u nama samima, u anatomiji naših organa. Ali, tko se ne divi i ne prihvaća prirodu upravo tu gdje mu je ona najbliža (spol), kako će se diviti listu kadulje ili fotosintezi(!), kako tada uopće govoriti o ekologiji? pita se Michelov prijatelj Fabrice Hadjadj. Toj nelojalnosti (egzistencijalnoj kontradikciji) dodaje se loša, razumski vrlo slaba (logička kontradikcija). Koliko god ironično dobro autor u svojoj intelektualnoj superiornosti raskrinkava liberalno-zelenu logičku ekskluziju, ipak ukazuje na opasnost iste za čovječanstvo.
Serija Adolescent
I tako je nastupilo liberalno doba, bezbožno doba emancipacije, odvojenost od bilo kakve kršćanske vizije svijeta, braka, obitelji, odgoja itd. Nastupilo je doba žrtve i nasilja. Nova serija Adolescent ne govori, u konačnici, samo o jednom zločinu. Ubojstvo je tek najvidljiviji događaj, posljednja točka procesa koji je počeo mnogo ranije: u obitelji, u školi, u praznom stanu nakon razvoda, pred ekranom računala, u dječjoj sobi u kojoj roditelji misle da je dijete sigurno zato što je kod kuće. Suvremeni čovjek ima neobičnu sposobnost da bude iznenađen posljedicama onoga što je desetljećima sustavno proizvodio. Kada se pojavi nasilje, pitamo se: gdje smo pogriješili? Zovemo stručnjake. Sastavljamo povjerenstva. Analiziramo statistike. Govorimo o mentalnom zdravlju, algoritmima, vršnjačkom pritisku, društvenim mrežama i govoru mržnje. Sve to može biti istinito. Sve to može biti dio uzroka. Ali upravo u toj beskonačnoj proizvodnji objašnjenja krije se nešto komično i strašno: društvo koje je uklonilo svaki čvrsti temelj čovjekova postojanja sada se čudi što mladi ljudi više ne znaju na čemu stoje. Otac je postao opcionalna figura. Autoritet je postao sumnjiv. Zakon je proglašen represijom. Granica traumom. Zabrana nasiljem. Tradicija teretom. Svaka struktura koja je nekada prethodila pojedincu mora najprije proći individualni sud: odgovara li mojoj želji? Ako ne odgovara, može biti ukinuta. Dijete tako sve ranije ostaje samo sa sobom. To je možda najokrutniji oblik samoće koji je moderno društvo proizvelo. Ne samo da dijete može ostati bez jednog roditelja nakon rastave, ili odrastati uz roditelje koji zbog rada i karijere gotovo nikada nisu prisutni. Ono može imati sve: vlastitu sobu, telefon, računalo, obrazovanje, terapeuta, slobodu izbora. Može imati gotovo neograničen pristup svijetu. A ipak nema nikoga tko bi mu uvjerljivo rekao: ne možeš imati sve što želiš, ali tvoj život ipak ima smisao. Moderni odgoj zazire upravo od te rečenice. Jer ona pretpostavlja nešto što je postalo nepodnošljivo: da istina o čovjeku ne nastaje isključivo iz čovjeka. Da pojedinac nije vlastiti tvorac. Da postoji nešto prije njegove želje i iznad njegova trenutnog raspoloženja. Drugim riječima, da postoji Drugi. A društvo je već dugo u ratu s Drugim. U kulturi u kojoj se sve mora osloboditi — spolnost, identitet, želja, obitelj, tijelo, govor, pa naposljetku i sama definicija čovjeka — jedino što više nije dopušteno jest priznati da sloboda možda nije isto što i odsutnost granica. Čovjek je oslobođen oca, tradicije, religije, metafizike i teleologije. Nakon toga mu je rečeno da sada konačno može biti svoj. Problem je u tome što on više ne zna što to znači. Adolescent tu prazninu prikazuje osobito precizno. Dijalozi između mladog čovjeka optuženog za ubojstvo i psihologinje nisu samo susret dviju osoba. Oni su gotovo laboratorijski prikaz civilizacije koja još posjeduje beskrajnu količinu psiholoških pojmova, ali sve manje riječi za dobro i zlo, grijeh i oproštenje, krivnju i obraćenje. Postoje procjene. Obrasci. Profili. Obiteljska anamneza. Emocionalne reakcije. Obrambeni mehanizmi. Sve je na stolu osim možda najjednostavnijeg pitanja: što čovjek duguje istini o sebi? Psihologija, naravno, može mnogo toga opisati. Može otkriti rane, objasniti ponašanja, prepoznati obrasce i pomoći čovjeku da razumije vlastite reakcije. Ali problem nastaje kada društvo od psihologije napravi zamjenu za antropologiju, etiku i teologiju. Kada terapeutski jezik postane posljednji jezik kojim čovjek smije govoriti o sebi. Tada se sve pretvara u iskustvo. Nisam zao — povrijeđen sam. Nisam odgovoran — oblikovan sam okolnostima. Nisam grešnik — traumatiziran sam. Ne trebam oproštenje — trebam potvrdu. Ne trebam obraćenje — trebam samorealizaciju. I tako mladi čovjek sve dublje tone u sebe, u beskrajnu unutarnju administraciju vlastitih osjećaja. Mora neprestano provjeravati tko je, kako se osjeća, je li autentičan, ostvaruje li svoj potencijal, je li njegova želja dovoljno njegova. On traži rješenje u sebi jer mu je rečeno da nigdje drugdje ne postoji. To je teret koji nijedan adolescent ne bi trebao nositi. Od njega se očekuje da sam proizvede smisao vlastitoga života, dok istodobno živi u svijetu koji mu neprestano pokazuje živote drugih ljudi i uvjerava ga da zaostaje. Pred njim je beskonačan katalog mogućnosti, a iza njega sve manje trajnih uporišta. Može izabrati gotovo sve, ali ne može izabrati da njegove odluke ne proizvode posljedice. Može oblikovati vlastiti identitet, ali ne može oblikovati stvarnost tako da se ona uvijek pokorava njegovoj želji. Tu nastaje razočaranje. A suvremeni mladi čovjek često je osobito osjetljiv na razočaranje upravo zato što je odrastao u civilizaciji koja mu je prodala obećanje da razočaranje nije potrebno trpjeti. Ako ne uspiješ, promijeniš put. Ako ti je teško, promijeniš okolnosti. Ako te netko ne voli, pronađi drugoga. Ako nisi zadovoljan sobom, redefiniraj se. Ako te stvarnost ograničava, problem je u stvarnosti. Ali stvarnost je tvrdoglava. I kada se želja napokon sudari s nečim što ne može ukloniti — s odbijanjem, poniženjem, neuspjehom, smrću, tuđom slobodom — nastupa kriza. Kod nekoga depresija. Kod nekoga beznađe. Kod nekoga bijeg u virtualni svijet. Kod nekoga nasilje. Nasilje je ponekad samo očaj koji je prestao biti tih. Zato nasilje među mladima nije moguće razumjeti ako ga promatramo samo kao pedagoški ili kriminalistički problem. Ono raste iz mnogo šireg tla: iz raspadnutih obiteljskih odnosa, odsutnosti roditelja, samoće, pornografizacije, digitalnih svjetova, društvenih mreža, kulture spektakla i ekonomije pažnje. Iz svijeta koji seksualizira dijete, a zatim se čudi njegovoj emocionalnoj nezrelosti. Iz svijeta koji ga ostavlja pred ekranom, a zatim se čudi što ne zna živjeti izvan ekrana. Iz svijeta koji mu govori da je sam sebi najvažniji projekt, a zatim ga šalje terapeutu kada otkrije da samoga sebe ne može spasiti. I možda je upravo tu najdublja teološka točka. Kršćanstvo čovjeku nikada nije obećalo da će sam sebe pronaći ako dovoljno dugo kopa po sebi. Naprotiv, čovjek sebe istinski pronalazi izlazeći iz zatvora vlastitoga ja. U odnosu. U ljubavi. U odgovornosti. U žrtvi. U Drugome. A najradikalnije: u Bogu. To je ono što suvremeni čovjek teško podnosi. Bog nije još jedan instrument samopomoći. Nije tehnika emocionalne stabilizacije. Ne postoji da potvrdi projekt koji smo već napravili od sebe. Susret s Bogom znači da rješenje posljednjeg pitanja o meni nije u meni. To je istodobno poniženje i oslobođenje. Jer čovjek koji mora sam biti izvor vlastitoga smisla na kraju postaje rob vlastitoga raspoloženja. Njegov unutarnji svijet postaje jedini sudac stvarnosti. Ako se danas osjeća dobro, život je dobar. Ako se sutra osjeća prazno, sve je prazno. Takva volatilnost subjektivnog doživljaja proizvodi čovjeka koji je istodobno uvjeren da je središte svijeta i potpuno nesiguran postoji li uopće nešto stabilno na što se može osloniti. Bog prekida tu zatvorenu kružnicu. Vjera kaže: nisi stvoren slučajno. Nisi sam svoj izum. Nisi zbroj svojih trauma, želja i dijagnoza. Nisi ono što o tebi misle drugi na mrežama. Nisi čak ni ono što u svakom trenutku misliš o sebi. Tvoj život ima izvor koji nije tvoj, mjeru koja nije proizvoljna i cilj koji nadilazi tvoje trenutačno stanje. To nije bijeg od čovjeka. To je možda jedini ozbiljan način da se čovjek spasi od opsesije samim sobom. Zato je poraz teologije u suvremenom društvu više od institucionalnog problema Crkve. Kada teologija izgubi glas, ne nestaje potreba za smislom. Nestaje samo jezik kojim se o toj potrebi može govoriti do kraja. Na njezino mjesto dolaze psihologija, ideologija, tržište, politika, identitetske teorije i beskonačni oblici individualne terapije. Svaki od njih može nešto ponuditi. Nijedan, sam za sebe, ne može odgovoriti na pitanje zašto čovjek uopće treba živjeti. A adolescent prije ili kasnije postavlja upravo to pitanje, čak i kada ga ne izgovori. Možda ga izgovori nasiljem. Možda šutnjom. Možda depresijom. Možda satima provedenim u virtualnom svijetu. Možda očajem koji nitko ne primijeti zato što roditelji rade, škola administrira, a stručnjaci procjenjuju. I onda se dogodi tragedija. Ponovno se okupimo. Ponovno pitamo kako je došlo do toga. Ponovno pronađemo desetke uzroka. Ponovno obećamo programe prevencije. Ali možda bismo jednom morali postaviti i pitanje koje je za moderno društvo najneugodnije od svih: što smo očekivali da će se dogoditi djeci kada smo ih naučili da je cijeli svemir sadržan u njima samima, a zatim im oduzeli svaki put prema onome što ih nadilazi? Nasilje u školama nije samo školski problem. Ono je simptom civilizacije koja je dugo rastavljala obitelj, autoritet, zajednicu, odgovornost i transcendenciju, a sada s nevjericom promatra posljedice. Dijete koje nema granicu ne postaje nužno slobodno. Čovjek bez Drugoga ne postaje nužno samostalan. Svijet bez Boga ne postaje automatski humaniji. Ponekad postane samo tiši u svojim metafizičkim pitanjima — i brutalniji u svojim odgovorima. Zato problem nasilja među mladima nećemo riješiti samo s više nadzora, više protokola i više terapijskih soba. Potrebni su nam roditelji koji su prisutni, obitelji koje se ne svode na logistiku, odrasli koji se ne boje biti odrasli, granice koje nisu izraz mržnje, autoritet koji nije tiranija i vjera koja nije sentimentalni dodatak privatnom životu. Jer dijete, na kraju, ne treba samo nekoga tko će ga neprestano pitati kako se osjeća. Treba nekoga tko će ga naučiti da, čak i kada se osjeća izgubljeno, nije izgubljeno. I možda je to početak svakog pravog odgoja: spoznaja da čovjek ne može spasiti samoga sebe.
O strašnoj djeci novovjekovlja
Slučaj zagrebačkog učenika nije samo priča o jednom djetetu, jednoj obitelji, jednoj školi i jednom nasilnom događaju, nego je prije svega simptom mnogo dublje bolesti društva koje je tijekom posljednjih desetljeća gotovo sustavno uklanjalo sve ono što je čovjeku davalo osjećaj granice, odgovornosti i strahopoštovanja. Peter Sloterdijk govori o „strašnoj djeci novovjekovlja“, a ta formulacija danas zvuči gotovo proročki, jer ono što je nekoć moglo izgledati kao filozofska karakterizacija modernoga čovjeka sada sve više poprima oblik svakodnevnog iskustva. Mene je, stoga, strah današnje škole, ali još više od škole strah me svijeta u kojemu današnja djeca odrastaju, svijeta u kojemu je sve manje zadivljene, zahvalne i poslušne djece, a sve više onih koji od najranije dobi uče da prema ničemu ne moraju osjećati poštovanje, da nijedan autoritet nije konačan i da je njihovo vlastito iskustvo posljednje mjerilo istine. Čini se da smo gotovo neprimjetno došli do točke u kojoj se sama riječ „poslušnost“ doživljava kao nešto sumnjivo, gotovo opasno, kao relikt nekog mračnog vremena iz kojega smo se, zahvaljujući napretku pedagogije, psihologije i individualističke kulture, napokon oslobodili. Dijete se više ne treba pokoravati, ono treba pregovarati; učitelj više nije autoritet, nego servis; roditelj više nije onaj koji određuje granicu, nego onaj koji pokušava razumjeti; a Bog je, ako ga uopće još ima u toj slici svijeta, potisnut na rub kao privatna preferencija odrasloga čovjeka. I onda se čudimo što dijete više ne zna što znači poštovati. Čudimo se što učenik učitelja ne doživljava kao osobu kojoj nešto duguje, nego kao nekoga s kim može pregovarati, sukobiti se ili ga javno poniziti; čudimo se što roditelj više nema stvarni autoritet nad vlastitim djetetom i što se svaka granica koju pokuša postaviti mora najprije opravdati pred djetetom kao pred ravnopravnim partnerom. Ali dijete nije mali autonomni građanin koji se samo slučajno nalazi u obitelji. Dijete je biće koje tek treba biti uvedeno u svijet, a to uvođenje nikada nije moguće bez autoriteta. Ono treba nekoga tko mu može reći: ne, ovo ne smiješ; ovo je dobro, a ovo je zlo; ovo je istina, a ovo je laž; ovdje moraš stati, ovdje moraš poslušati, ovdje moraš priznati da si pogriješio. Bez toga odgoj vrlo lako prestaje biti odgoj i postaje samo organizirano prepuštanje djeteta samome sebi. A dijete koje je prerano prepušteno samome sebi ne postaje nužno slobodno; ono često postaje samo nesigurno, jer sloboda bez oslonca, bez granice i bez višeg smisla nije oslobođenje nego teret. Zato bih roditeljima danas rekao nešto što će zvučati gotovo nepristojno: bojte se za svoju djecu. Ne bojte se na način koji proizvodi paniku, sumnju i opsesivnu kontrolu, nego se bojte upravo onim strahom koji je naša kultura gotovo posve zaboravila, a koji je nekoć imao ime strahopoštovanje. Bojte se svijeta koji vašem djetetu svakoga dana govori da se ničemu ne mora klanjati, da nikoga ne mora slušati i da je njegova vlastita subjektivnost najviši sudac svega. Bojte se kulture u kojoj dijete može imati mišljenje o svemu prije nego što je išta ozbiljno razumjelo, u kojoj može odbaciti autoritet prije nego što je naučilo odgovornost i u kojoj mu se neprestano ponavlja da mora „pronaći sebe“, premda još nije ni naučilo da čovjek sebe pronalazi upravo izvan sebe, u odnosu prema drugome, prema zajednici, prema istini i, naposljetku, prema Bogu. Nije stoga nikakva slučajnost što su suvremena djeca sve češće nesretna, tjeskobna, depresivna i sklona različitim oblicima bijega. Svijet im je obećao gotovo neograničene mogućnosti, a istodobno im je oduzeo gotovo sve razloge zbog kojih bi te mogućnosti imale smisla. Možeš biti što god želiš, govori im se, možeš izgraditi sebe, odabrati svoj identitet, oblikovati svoj život i ostvariti vlastiti potencijal; ali nitko im više ne govori da čovjek nije stvoren da sam sebe proizvede, nego da je primio život kao dar i da njegov smisao ne počinje u njemu. Od djeteta se traži samorealizacija prije nego što mu je pružen ikakav čvrst temelj na kojemu bi se ta samorealizacija mogla dogoditi. Tako dijete postaje odgovorno za vlastitu sreću prije nego što je uopće sposobno razumjeti što je sreća, a svaka njegova frustracija počinje izgledati kao dokaz da nešto nije u redu sa svijetom, s njim samim ili s ljudima oko njega. Tu nastupa velika terapijska industrija našega vremena. Kada je nestao Bog, kada je oslabljen autoritet obitelji, kada se raspao osjećaj zajednice i kada više ne postoji zajednički jezik dobra i zla, društvo je pronašlo novoga svećenika: terapeuta. Psihologija je dobila zadaću koju nikada nije mogla nositi, a to je da čovjeku ponudi odgovor na pitanja koja nisu samo psihološka. I upravo je zato toliko snažan onaj neugodni sloj koji se pojavljuje u prikazu razgovora između učenika i psihologinje u seriji Adolescence. Pokušava se razumjeti dijete, analiziraju se njegovi obrasci, traže se psihološki uzroci, postavljaju pitanja o njegovim osjećajima i iskustvima, ali sve to ostaje neobično prazno pred dubinom onoga što se dogodilo. Jer čovjek nije samo psihološki slučaj. Čovjek nije zbroj svojih trauma, obiteljskih okolnosti, neuroloških predispozicija i društvenih utjecaja. On je i moralno biće, biće odgovornosti, biće koje može učiniti zlo i koje se mora suočiti s činjenicom da njegovo djelovanje nije samo simptom nečega što mu se dogodilo. U tome se nalazi jedna od velikih tragedija terapeutiziranog društva: što više govorimo o čovjeku kao o proizvodu okolnosti, to mu manje dopuštamo da bude odgovoran za ono što čini. Naravno, postoje bolesti, traume, psihički poremećaji i okolnosti koje čovjeka duboko određuju i koje ne smijemo banalizirati, ali postoji i nešto što se ne može reducirati na dijagnozu, a to je moralna odgovornost osobe. Kada svaku neposlušnost pretvorimo u poremećaj, svaku agresiju u simptom, svaku krivnju u traumu i svaku pogrešku u bolest, možda smo djetetu privremeno olakšali teret, ali smo mu istodobno oduzeli mogućnost da sazrije. Jer čovjek ne postaje zreo kada mu objasnimo zašto nije odgovoran, nego kada ga naučimo da upravo zato što je slobodan mora odgovarati za ono što čini. Tu se, međutim, događa još nešto mnogo bolnije, a to je bijeg samih roditelja od odgovornosti. Kada djetetu nešto pođe po zlu, roditelj će danas često najprije tražiti krivca izvan sebe. Kriva je škola, kriv je učitelj, krivi su vršnjaci, društvene mreže, društvo, sustav, mediji, uvijek netko drugi. A ako više nema nikoga drugoga koga možemo optužiti, onda možemo optužiti vlastito dijete tako što ćemo ga proglasiti bolesnim. „Moje je dijete bolesno“ ponekad je doista vapaj roditelja koji traži pomoć, i takvu pomoć treba pružiti bez ikakva osuđivanja, ali u drugim slučajevima ta rečenica postaje savršeno sredstvo za izbjegavanje pitanja koje bi roditelju bilo mnogo neugodnije: gdje smo pogriješili? Jesmo li bili prisutni? Jesmo li odgajali ili smo samo osiguravali materijalne uvjete? Jesmo li djetetu dali granice? Jesmo li ga naučili odgovornosti? Jesmo li mu pokazali vlastitim životom da postoji nešto što je važnije od novca, karijere, užitka i osobnog komfora? Jer odgoj nije samo osigurati djetetu da bude zdravo, obrazovano i psihološki stabilno. Odgoj znači uvesti ga u određeni poredak stvarnosti. A taj poredak nije moguće uspostaviti ako sami roditelji više ne vjeruju da postoji nešto što je vrijedno poštovanja. Ako otac i majka pred djetetom ne pokazuju nikakvu pobožnost, nikakvu zahvalnost, nikakvu poniznost, nikakav odnos prema Bogu, zašto bi dijete uopće trebalo zaključiti da postoji nešto iznad njegovih vlastitih želja? Ako roditelj sam ne poštuje učitelja, ako ga pred djetetom ponižava, ismijava i svaku njegovu odluku doživljava kao napad na vlastito dijete, zašto bi dijete sutra poštovalo učitelja? Ako roditelj nikada ne kaže „pogriješio sam“, kako će dijete naučiti priznati vlastitu pogrešku? Bezboštvo, dakle, nije samo pitanje toga ide li netko nedjeljom u crkvu ili ne ide. Ono se vidi u strukturi svakodnevnoga života, u načinu na koji čovjek govori, radi, odgaja, ljubi i podnosi granice. Čovjek koji više nema ništa pred čim osjeća strahopoštovanje ne postaje automatski slobodan; on postaje čovjek kojemu je vlastito ja postalo posljednji autoritet. A to je možda najopasniji oblik idolopoklonstva koji je proizvela moderna civilizacija: idol više nije kip, novac ili država, nego vlastita subjektivnost. Zato je kršćanska zapovijed „Poštuj oca i majku“ mnogo dublja nego što se na prvi pogled čini. Ona nije tek preporuka za pristojno ponašanje djece prema roditeljima, nego jedna od temeljnih tvrdnji o čovjeku: nisi sam sebi dao život i zato nisi sam sebi posljednja mjera. Prije nego što si postao autonoman pojedinac, bio si dijete; prije nego što si mogao birati, primio si; prije nego što si mogao govoriti, netko je govorio tebi. Čovjek je biće dara i odnosa, a kada zaboravi tu činjenicu, njegova navodna autonomija vrlo lako postaje samo oblik usamljenosti. Poštovati oca i majku znači priznati da život nisam proizveo sam, da sam nešto primio, da nešto dugujem, da nisam početak vlastitoga postojanja. A upravo iz tog priznanja može nastati i odnos prema Bogu, jer ako čovjek više nije sposoban priznati autoritet koji mu je blizu i vidljiv, još će teže priznati Autoritet koji ga nadilazi. Možda nam zato danas nije potrebna još jedna pedagogijska moda, još jedan priručnik za „pozitivno roditeljstvo“, još jedna tehnika komunikacije ili još jedan psihološki model kojim ćemo objasniti dijete. Potrebna nam je obnova same kulture poštovanja. Potrebni su roditelji koji će ponovno imati hrabrosti biti roditelji, učitelji koji će imati pravo biti učitelji, djeca koja će smjeti biti djeca i društvo koje će ponovno imati dovoljno poniznosti priznati da nije ono samo sebi stvorilo čovjeka. Potrebno je ponovno naučiti djecu da nisu središte svemira, ali ne zato da ih ponizimo, nego upravo zato da ih oslobodimo užasnoga tereta koji im je nametnut: da moraju sami sebe učiniti sretnima, sami sebe ostvariti i sami sebi dati smisao. Jer čovjek se ne spašava samim sobom. To je možda jedina poruka koju suvremeni svijet više gotovo uopće ne želi čuti. Rješenje nije uvijek u meni. Smisao nije uvijek ono što sam proizvedem. Moja želja nije zakon. Moje osjećanje nije istina samo zato što ga osjećam. Moja sloboda nije pravo da činim što želim, nego sposobnost da činim ono što je dobro. I moja djeca nisu moj projekt samorealizacije, nego bića koja su mi povjerena. Zato bi nova kultura odgoja morala početi ondje gdje je stara kultura završila: kod strahopoštovanja. Ne kod straha od roditelja, ne kod nasilja, ne kod autoritarnosti, nego kod svijesti da postoje stvari koje su svete i ljudi kojima nešto dugujemo. A ako želimo obnoviti obitelj, školu i društvo, možda ćemo morati ponovno izgovoriti riječi koje nam se danas čine gotovo neprikladnima za moderno doba: Bog, grijeh, odgovornost, poslušnost, autoritet, oprost, dužnost i svetost. I možda ćemo tada ponovno razumjeti ono što je kršćanstvo znalo mnogo prije svih naših psiholoških teorija: dijete ne treba samo da ga razumijemo. Ono treba da ga netko uvede u istinu. A ta istina počinje jednostavnom zapovijedi koju smo gotovo zaboravili: poštuj oca i majku.
Nasilje u školama
Nimalo se, zapravo, ne čudim što su ubojstva i nasilje u školama sve češći. Škola je samo mjesto na kojemu se, ponekad na zastrašujući način, pojavljuje ono što je već odavno nastalo izvan nje. Ona nije uzrok, nego simptom; nije izvor bolesti, nego jedan od njezinih najvidljivijih osipa. Ako želimo razumjeti nasilje koje ulazi u škole, moramo najprije pogledati društvo koje tu djecu odgaja, a onda i odrasle koji se danas čude ponašanju djece premda su upravo oni desetljećima uklanjali gotovo sve pretpostavke na kojima počiva autoritet. S nestankom vjere u Boga nije nestala samo religija iz javnoga života; nestala je i sama mogućnost da čovjek razumije zašto bi drugi čovjek trebao imati pravo zahtijevati poslušnost, poštovanje ili žrtvu. Ako iznad čovjeka više nema nikoga, ako ne postoji Bog pred kojim su i roditelj i učitelj i učenik jednako odgovorni, na čemu se onda temelji autoritet jednoga čovjeka nad drugim? Na funkciji? Na diplomi? Na plaći? Na državnom pravilniku? Na činjenici da je netko stariji? Sve su to tehničke okolnosti, ali nijedna sama po sebi ne proizvodi autoritet. One mogu proizvesti poslušnost iz straha od posljedica, ali ne i ono mnogo dublje priznanje prema kojemu čovjek u drugome prepoznaje nekoga komu se treba pokoriti zato što taj drugi predstavlja nešto što ga nadilazi. Tu se nalazi jedna od velikih proturječnosti sekularnoga društva. Ono želi zadržati institucije autoriteta nakon što je uklonilo metafizički temelj autoriteta. Želi imati roditelje, ali bez roditeljskog autoriteta; želi imati škole, ali bez učitelja koji smije biti autoritet; želi imati društveni poredak, ali bez Boga koji bi taj poredak mogao nadvisiti; želi odgovornu djecu, ali ih istodobno uči da nitko nema pravo od njih zahtijevati poslušnost. Rezultat je predvidljiv: autoritet formalno još postoji, ali ga nitko više stvarno ne priznaje. Roditelji su prvi koji su izgubili vjeru u vlastiti autoritet. Mnogi više ne žele biti roditelji u starom smislu te riječi; žele biti prijatelji, pregovarači, psiholozi, logističari vlastite djece, osobe koje će im omogućiti što ugodnije odrastanje i pritom izbjeći svaki ozbiljniji sukob. Dijete se pita što želi, kako se osjeća, sviđa li mu se neka odluka, prihvaća li granicu. Sve to može zvučati humano, nježno i napredno, ali postoji trenutak u kojemu se čovjek mora zapitati nije li upravo ta beskrajna obzirnost prema djetetu postala jedan od oblika njegova napuštanja. Jer dijete ne treba samo da mu odrasli potvrđuju osjećaje; ono treba odrasloga čovjeka koji će mu reći da nije gospodar svijeta. A kada roditelj ipak pokuša postaviti granicu, dijete vrlo brzo otkriva koliko je taj autoritet zapravo slab. Ako roditelj svoj autoritet ne temelji ni na čemu višem od vlastite osobnosti, iskustva ili materijalne moći, dijete vrlo lako može zaključiti da se s njim može pregovarati. Zašto bih te slušao? Zašto bi tvoje mišljenje bilo važnije od mojega? Zašto bi tvoja zabrana imala veći smisao od moje želje? Na ta pitanja suvremeni roditelj često nema odgovor, jer je i sam odrastao u kulturi koja ga je učila da je autonomija najviše dobro. I tako dobivamo apsurdnu situaciju u kojoj odrasli od djeteta zahtijeva poslušnost, dok istodobno više ne vjeruje u nikakav princip na temelju kojega bi tu poslušnost mogao opravdati. Ono što se događa u obitelji nužno se potom prelijeva u školu. Škola je, naime, jedna od posljednjih institucija koje još uvijek formalno pretpostavljaju postojanje autoriteta. Učitelj mora nešto znati više od učenika. Profesor mora moći reći da je nešto točno, a nešto pogrešno. Mora moći ocijeniti rad učenika, ukoriti ga, upozoriti ga, postaviti granicu i, u određenim okolnostima, reći mu da je njegovo ponašanje neprihvatljivo. Sama ideja škole počiva na određenoj asimetriji: jedan čovjek poučava, drugi uči; jedan prenosi znanje, drugi ga prima. Ta asimetrija nije poniženje učenika nego pretpostavka obrazovanja. Ali upravo je ta asimetrija danas postala gotovo nepodnošljiva. Učitelj koji se usudi biti učitelj riskira da bude proglašen problemom. Profesor koji ukori učenika može dobiti pritužbu. Onaj koji da lošiju ocjenu mora biti spreman objašnjavati svoje postupke roditeljima, ravnateljstvu, različitim povjerenstvima i institucijama. A roditelj će, u pravilu, stati na stranu vlastitoga djeteta, ne zato što je dijete nužno u pravu, nego zato što je suvremena ideja roditeljstva sve više pretvorila roditelja u odvjetnika vlastitoga djeteta. Dijete mora biti zaštićeno od svega: od neugodnosti, od kritike, od loše ocjene, od autoriteta, od posljedica vlastitih postupaka. I tako ga, pod izlikom zaštite, pripremamo za život u kojemu će svaka granica izgledati kao nasilje. Tada više nije potrebno pitati zašto djeca ne poštuju učitelje. Odgojili smo ih da ih ne poštuju. Ako dijete kod kuće svakoga dana sluša da je učitelj nesposoban, da profesor nema pojma, da škola ništa ne vrijedi, da njegovo dijete zaslužuje bolju ocjenu i da mu „nitko nema pravo“ govoriti što treba činiti, teško je očekivati da će sutra u učionici iznenada razviti strahopoštovanje prema profesoru. Dijete je vrlo dobar učenik svojih roditelja. Ono prije škole nauči kako se odnositi prema autoritetu, a škola samo nastavlja ono što je već započelo kod kuće. Zato je pomalo groteskno promatrati kako se danas roditelji i prosvjetni radnici međusobno optužuju zbog raspada autoriteta, premda su i jedni i drugi dio istoga procesa. Roditelji se žale da učitelji više ne mogu održavati red, a istodobno ruše autoritet tih istih učitelja čim njihovo dijete doživi bilo kakvu neugodnost. Učitelji se žale da roditelji ne odgajaju djecu, a istodobno rade unutar sustava koji se desetljećima bojao svake jasne tvrdnje o dobru, zlu, odgovornosti, poslušnosti i granici. Svi vide posljedice, gotovo nitko ne želi pogledati pretpostavke. I zato će se sada govoriti o zaštitarima, kamerama, kontrolama na ulazu i sigurnosnim protokolima. Naravno da školu treba zaštititi ako postoji stvarna prijetnja i naravno da fizička sigurnost učenika i nastavnika nije nešto što se može prepustiti dobroj volji. Ali zaštitar može čuvati vrata škole; ne može obnoviti autoritet. Može spriječiti čovjeka da uđe s oružjem; ne može djetetu objasniti zašto je život svet. Može reagirati na nasilje; ne može izgraditi karakter. Može štititi školsku zgradu, ali ne može zaštititi dušu škole. Jer problem nije samo u tome što netko u školu može unijeti oružje. Problem je u tome što je naše društvo desetljećima iznosilo iz škole ono što je školu činilo školom: uvjerenje da postoji istina koju ne određuje pojedinac, autoritet koji nije puka samovolja i dobro koje nije samo ono što se meni u određenom trenutku sviđa. Zato ne mislim da za sve to možemo kriviti mlade. To bi bilo možda najlakše, ali i najkukavičkije. Mladi nisu sami stvorili ovaj svijet. Mi smo ga stvorili za njih. Mi smo im predali svijet u kojemu je Bog postao privatno mišljenje, obitelj pregovaračka zajednica, autoritet sumnjiva riječ, poslušnost gotovo uvreda, a osobna želja vrhovni kriterij. Mi smo im govorili da mogu biti što god žele, ali smo zaboravili reći da ne mogu činiti što god žele. Učili smo ih njihovim pravima, ali sve manje njihovim dužnostima. Učili smo ih da se zauzmu za sebe, ali ne i da se odreknu sebe. Učili smo ih samopoštovanju, ali smo zaboravili poniznost. I sada se čudimo njihovoj oholosti. Oholost je, međutim, mnogo starija od moderne pedagogije. Ona je jedan od najstarijih problema čovjeka. Kršćanska tradicija nije slučajno upravo u oholosti prepoznala korijen grijeha: čovjek želi biti kao Bog, ali bez Boga. Želi imati vlastitu slobodu, vlastitu istinu i vlastiti zakon, a istodobno očekuje da društvo ostane uređeno, da drugi poštuju pravila i da institucije funkcioniraju. To je nemoguća konstrukcija. Ako svaki pojedinac postane vlastiti zakonodavac, prije ili poslije zakoni prestaju biti zajednički. Tu se krug zatvara. Bez Boga nestaje transcendentni temelj autoriteta; bez autoriteta slabi obitelj; bez obitelji slabi odgoj; bez odgoja škola preuzima ono što više ne može nositi; a kada i škola izgubi autoritet, društvo se na kraju pokušava zaštititi represijom. Najprije smo odbacili autoritet, a zatim smo počeli proizvoditi zaštitne mehanizme protiv posljedica njegova nestanka. Ali nijedna sigurnosna kamera neće vratiti ono što je nestalo iz ljudskoga srca. Mi kršćani zato nemamo pravo samo promatrati taj raspad i žaliti se na mlade. Ako vjerujemo da je Isus Krist jedini istinski Učitelj i Gospodin, onda naš autoritet ne može biti autoritet našega ega, naše funkcije ili našega društvenog položaja. Mi smo također učenici. I roditelj i učitelj i svećenik i dijete stoje pred istim Učiteljem. Upravo zato kršćanski autoritet nije samovolja jačega nad slabijim, nego služenje istini. Roditelj ima autoritet zato što je pozvan služiti životu svoga djeteta; učitelj ima autoritet zato što služi istini; svećenik ima autoritet zato što služi Kristu. Nitko od njih nije izvor vlastitoga autoriteta. Izvor je Drugi. I upravo zato kršćanstvo može ponovno izgraditi ono što sekularni svijet više ne zna izgraditi: autoritet bez oholosti, poslušnost bez poniženja i slobodu bez proizvoljnosti. Dijete se ne treba bojati roditelja zato što je roditelj jači, nego ga treba poštovati jer u roditelju prepoznaje dar života i odgovornost koja mu je povjerena. Učitelja ne treba slušati zato što je on samo administrativno iznad učenika, nego zato što postoji istina kojoj su obojica podložni. A iznad svih ljudskih autoriteta stoji Krist, jedini koji može reći da je Učitelj, a da pritom svojim autoritetom ne uništava čovjeka. Možda je zato naša zadaća danas jednostavnija nego što nam se čini, premda je mnogo teža nego što smo spremni priznati. Nećemo spasiti djecu samo boljim školskim pravilnicima, psihološkim radionicama, zaštitarima i sigurnosnim kamerama. Sve to može biti potrebno, ali ništa od toga ne odgovara na pitanje koje je dublje od pitanja sigurnosti: pred kim će ovo dijete osjećati odgovornost? Koga će poštovati kada više nitko ne gleda? Tko će mu moći reći da nije središte svijeta? Tko će mu objasniti da sloboda nije pravo da čini sve što želi, nego sposobnost da ljubi ono što je dobro? Ako na ta pitanja više nemamo odgovor, onda ne trebamo biti iznenađeni kada škola postane mjesto nasilja. Ona samo pokazuje ono što je društvo dugo skrivilo iza fasade normalnosti. Mi, međutim, još uvijek imamo odgovor. Ne savršen sustav. Ne novu pedagošku metodu. Ne još jednu terapiju. Imamo Krista. I upravo zato, u svijetu koji je gotovo potpuno zaboravio što znači biti učenik, mi kršćani moramo ponovno naučiti biti učenici. Jer samo onaj tko zna kome pripada može drugome biti istinski autoritet, a samo onaj tko priznaje jednoga Učitelja može drugoga čovjeka poučavati bez potrebe da mu se nameće kao gospodar. „Vi nemojte da vas zovu učiteljima, jer jedan je vaš Učitelj – Krist.“ Možda bi odgoj našega vremena mogao ponovno početi upravo od te rečenice.
Erica Komisar: “Ne vjerujete u Boga? Lažite svojoj djeci”
Erica Komisar, psihoanalitičarka i klinička socijalna radnica, izazvala je svojevrsni skandal kada je u Wall Street Journalu izgovorila rečenicu koja se u današnjem sekularnom kontekstu gotovo čini nepristojnom: „Ne vjerujete u Boga? Lažite svojoj djeci.“ U toj se provokaciji, međutim, nalazi nešto mnogo ozbiljnije od obične provokacije, jer Komisar ne govori toliko o istini ili laži koliko o potrebi djeteta za jednim svijetom koji nije reduciran na ono što je neposredno vidljivo, mjerljivo i psihološki objašnjivo, budući da dijete ne može živjeti od statistike, neurokemije, psiholoških profila i beskrajnih savjeta o emocionalnoj regulaciji, nego mu je potreban osjećaj da njegov život pripada nečemu većem od njega samoga, da postoji poredak koji nije izumilo ono, da postoje dobro i zlo koji nisu samo društvene konstrukcije, da postoje istina, ljepota, žrtva, oprost, dužnost i nada, jednom riječju, da postoji transcendencija, jer ako djetetu oduzmemo Boga, a zatim mu kažemo da je samo, slobodno i potpuno autonomno biće koje mora samo konstruirati smisao vlastitoga života, tada mu zapravo predajemo teret koji ono nije tražilo i koji ne može nositi. A da je mladima danas loše, ne treba posebno dokazivati onome tko se svakodnevno susreće s djecom i adolescentima, roditeljima, školama, liječnicima i psiholozima, jer dovoljno je pogledati koliko se dugo čeka na psihoterapiju, koliko je ordinacija opterećeno djecom i mladima s različitim oblicima tjeskobe, depresije, samoozljeđivanja, poremećaja ponašanja i osjećaja potpune dezorijentiranosti, pa čovjek počinje shvaćati da se ovdje više ne radi o nekoliko nesretnih pojedinaca kojima je potrebna stručna pomoć, nego o širokom društvenom simptomu koji zahvaća čitavu generaciju, generaciju kojoj smo omogućili gotovo neograničenu količinu informacija, zabave, komunikacije i izbora, a istodobno joj oduzeli ono što je čovjeku možda potrebnije od svega toga, odnosno osjećaj da njegov život ima određeni smisao i granicu koja nije proizvod njegove vlastite volje. Jonathan Haidt u knjizi The Anxious Generation govori o velikom preuređenju djetinjstva koje se dogodilo kada je stvarni svijet postupno ustupio mjesto telefonu, društvenim mrežama, stalnoj dostupnosti i virtualnim odnosima, dok Erica Komisar, govoreći o današnjoj anksioznosti adolescenata, upozorava na krhkost obitelji, izolaciju, pretjeranu roditeljsku kontrolu, nerealna očekivanja i nestanak stvarnog iskustva djetinjstva, ali iza svih tih fenomena postoji još dublji problem koji se mnogo teže može registrirati psihološkim upitnikom, a to je ono što bismo mogli nazvati metafizičkim beskućništvom, stanjem čovjeka koji možda ima dom u arhitektonskom smislu, ima roditelje, školu, mobitel, internet, novac, zdravstveno osiguranje i bezbroj mogućnosti, ali više nema mjesto u kozmosu, nema odgovor na pitanje komu pripada, čemu služi, zašto treba biti dobar kada dobrota nije korisna, zašto treba oprostiti kada bi osveta bila psihološki razumljiva, zašto treba trpjeti kada se svaka patnja proglašava poremećajem koji treba ukloniti i zašto uopće živjeti ako smrt na kraju poništava sve što je čovjek tijekom života učinio. Tu se počinje pokazivati granica suvremene terapijske kulture, ne zato što je psihologija beskorisna ili zato što djeci ne treba stručna pomoć, nego zato što nijedna terapija sama po sebi ne može odgovoriti na pitanje koje je starije od svih psiholoških škola, pitanje što čovjek jest i zašto bi njegov život uopće trebao imati smisla, pa možemo vrlo precizno opisati nečiju traumu, možemo pratiti njegove obrasce ponašanja, možemo analizirati obiteljsku dinamiku, možemo izračunati rizične čimbenike, možemo čovjeku pomoći da bolje regulira emocije i da funkcionalnije živi sa svojim problemima, ali u jednom trenutku ponovno ostajemo pred istim pitanjem koje se ne može riješiti tehnikom: zbog čega bih trebao željeti živjeti, zbog čega bih trebao željeti biti dobar, zbog čega bih trebao oprostiti, zbog čega bih trebao prihvatiti žrtvu i zbog čega bih trebao vjerovati da moj život ima vrijednost čak i onda kada više ne donosim nikakav društveni učinak. Upravo se ovdje pojavljuje Nietzscheov nihilizam, ono što je nazvao najzlokobnijim od svih gostiju, jer nihilizam ne dolazi nužno s velikim filozofskim knjigama, crnim zastavama i velikim deklaracijama, nego može doći tiho, kroz svakodnevni osjećaj da ništa nije sveto, da nijedna norma nije konačna, da nijedan autoritet nije legitiman ako ga pojedinac nije osobno odobrio, da nijedna istina ne obvezuje ako se s njom ne slažemo i da je svaki oblik ograničenja već sam po sebi sumnjiv, pa se čovjek postupno nađe u svijetu u kojem više nema ničega iznad njega, ali zato sve više toga unutar njega zahtijeva pažnju, potvrdu, zadovoljstvo i zaštitu, zbog čega suvremeni čovjek paradoksalno postaje istodobno sve slobodniji i sve krhkiji, sve autonomniji i sve ovisniji, sve zaštićeniji od vanjskih autoriteta i sve ranjiviji pred vlastitim unutarnjim prazninama. Zato nije neobično da se u društvu koje je djeci oduzelo transcendenciju pojavljuje golema potreba za psihološkom interpretacijom svega, jer kada više ne postoji grijeh, postoji poremećaj, kada više ne postoji krivnja, postoji trauma, kada više ne postoji dužnost, postoji osobna granica, kada više ne postoji pokajanje, postoji terapijski proces, kada više ne postoji oprost, postoji emocionalno zatvaranje kruga, a kada više ne postoji Bog kojemu čovjek odgovara, čovjek na kraju ostaje odgovoran vlastitom psihološkom stanju, vlastitom samopoštovanju i vlastitom osjećaju zadovoljstva, što je teret koji se isprva čini lakšim od religije, ali se vrlo brzo pokazuje težim, jer religija čovjeku govori da nije sam svoj početak i kraj, dok terapijska kultura često polazi od pretpostavke da čovjek mora sam sebe sastaviti, razumjeti, popraviti i ostvariti. Komisar zato govori o vjeri, duhovnosti i obiteljskoj molitvi kao svojevrsnom zaštitnom prostoru pred prazninom suvremene kulture, i premda ona ne govori nužno iz pozicije teologa niti zagovara jednostavno povratak u jednu konkretnu crkvenu zajednicu, njezina je intuicija važna upravo zato što dolazi iz područja koje je dugo vjerovalo da se čovjek može objasniti bez Boga, pa sada, promatrajući djecu koja su odrasla u svijetu bez transcendencije, počinje ponovno otkrivati ono što su religijske tradicije znale mnogo prije moderne psihologije, a to je da čovjeku nije dovoljno reći kako da se osjeća bolje, nego mu treba reći zašto bi njegov život uopće trebao biti vrijedan, zašto treba poštovati drugoga, zašto treba prihvatiti granicu, zašto treba podnijeti patnju i zašto smrt nije posljednja riječ o njegovu postojanju. Možda zato rečenica da ateizam može biti posebno problematičan za djecu nije toliko jednostavna tvrdnja o tome da će svako dijete bez vjere postati depresivno, jer stvarnost je složenija i čovjek može imati dubok moralni život i bez formalne religioznosti, nego upozorenje na činjenicu da dijete koje još nema razvijene sposobnosti apstraktnog mišljenja ne može lako nositi filozofsku težinu svijeta u kojem je sve konačno, sve slučajno i sve završava smrću, pa kada mu kažemo da nakon smrti nema ničega, da je čovjek samo biološki proces koji se na kraju pretvara u prah, a istodobno očekujemo od njega da bude hrabar, da podnosi gubitak, da se odrekne trenutnog zadovoljstva, da bude vjeran, da voli i da se žrtvuje, od njega tražimo gotovo nadljudsku sposobnost da proizvede smisao ondje gdje smo mu prethodno objasnili da smisla nema. I zato se pitanje današnje psihološke krize mladih na kraju vraća mnogo dalje od psihologije, prema obitelji, školi, religiji i samom temelju civilizacije, jer dijete koje nikada nije naučilo da postoji nešto iznad njega teško može razumjeti zašto bi trebalo prihvatiti autoritet roditelja, učitelja ili bilo kojeg drugog čovjeka, a ako roditelj više nema autoritet zato što ni sam ne vjeruje da postoji viši Zakon, tada učitelj ostaje gotovo potpuno nezaštićen, jer njegov autoritet više nije ukorijenjen u zajedničkom uvjerenju da znanje, istina i dobro imaju objektivnu vrijednost, nego se svodi na njegovu funkciju, a funkcija bez transcendencije vrlo lako postaje samo administrativna uloga koju učenik može dovesti u pitanje čim mu postane neugodna. Tako dolazimo do možda najneugodnije činjenice našeg vremena, a to je da smo djeci željeli dati slobodu, ali smo im pritom oduzeli orijentaciju, željeli smo ih zaštititi od autoriteta, ali smo ih ostavili nezaštićene pred vlastitim impulsima, željeli smo ih osloboditi religijskih strahova, ali smo ih izložili mnogo dubljem strahu, strahu da njihov život nema nikakav konačni smisao, željeli smo ih poštedjeti patnje, pa smo ih učinili nesposobnijima za podnošenje patnje, i željeli smo ih učiniti sretnima, pa smo ih naučili da svaku nelagodu doživljavaju kao znak da je nešto ozbiljno pogrešno. Možda se zato pravo pitanje više ne bi trebalo formulirati samo kao pitanje kako liječiti anksioznu generaciju, nego kako odgojiti generaciju koja će ponovno moći vjerovati da život vrijedi živjeti, a odgovor na to pitanje neće pronaći ni u novoj aplikaciji za mentalno zdravlje, ni u još jednom psihološkom upitniku, ni u beskrajnom razgovoru o samopoštovanju, nego tek onda kada ponovno otkrijemo ono što je moderna kultura desetljećima smatrala zastarjelim, a to je da čovjek nije sam sebi mjera, da postoji istina kojoj se treba pokoriti, dobro kojemu treba služiti, ljepota kojoj se treba diviti, drugi kojemu treba odgovarati i Bog pred kojim čovjek napokon prestaje glumiti da je gospodar vlastitoga postojanja.
Reforme obrazovanja
Reforme obrazovanja koje se pojavljuju svakih nekoliko godina, svaka od njih predstavljena kao povijesni iskorak, kao konačni odgovor na sve prethodne pogreške i kao još jedan pokušaj da se školi udahne život koji je navodno izgubila, zapravo nisu ništa drugo nego simptom jednoga dubljeg procesa, procesa koji se više ne može prikriti administrativnim jezikom, novim kurikulumima, projektnim aktivnostima ili beskrajnim stručnim skupovima, a riječ je o postupnom i gotovo galopirajućem propadanju same ideje obrazovanja, odnosno o onome što bi se bez pretjerivanja moglo nazvati krahom obrazovanja kao ustanove koja je nekoć imala zadaću prenijeti čovjeku znanje, oblikovati njegov razum i karakter te ga, barem u najboljem slučaju, uvesti u određeni poredak istine. Jedan od najočitijih znakova toga kraha jest činjenica da ljudi koji danas upravljaju obrazovanjem često više ne razumiju što bi obrazovanje trebalo biti, a još manje razumiju što znači biti učitelj ili profesor, jer se u suvremenoj politici dogodila jedna gotovo savršena zamjena teza: gospodarstvo, koje bi trebalo zahtijevati racionalnost, disciplinu, stručnost, precizne tehnike i sposobnost rješavanja konkretnih problema, danas dobiva uglavnom vizije, strategije, obećanja i političke narative, dok obrazovanje i odgoj, koji po svojoj naravi ne mogu živjeti bez određene vizije čovjeka, bez odgovora na pitanje kakvog čovjeka želimo odgojiti i prema kakvom dobru treba usmjeriti njegov razum i njegov život, dobivaju upravo ono što im najmanje treba, a to su tehnike, procedure, obrasci, evaluacije, projekti i reforme, tako da je moguće reći kako se u našemu vremenu gospodarstvo i obrazovanje nalaze u stanju savršene zamjene uloga, pri čemu jedni dobivaju vizije umjesto rješenja, a drugi tehnike umjesto smisla. Ministarstvima obrazovanja već godinama upravljaju tehničari, ljudi koji vjeruju da se svaki problem može riješiti dovoljno preciznom procedurom, dovoljno velikim brojem tablica, pravilnika, anketa, projekata i evaluacija, dok je gotovo nestao čovjek koji bi se usudio postaviti jednostavno, ali zastrašujuće pitanje: što zapravo želimo od obrazovanja i kakvu osobu želimo njime oblikovati; jer čim se takvo pitanje postavi, postaje jasno da obrazovanje nije moguće svesti na tehnički sustav proizvodnje kompetencija, kao što se čovjeka ne može svesti na zbroj njegovih kompetencija, budući da čovjek nije stroj koji treba pravilno programirati, nego biće koje mora naučiti razlikovati istinu od laži, dobro od zla, lijepo od ružnoga i, naposljetku, ono što je vrijedno življenja od onoga što je samo korisno. Zato cijeli današnji sustav napredovanja profesora djeluje gotovo groteskno, osobito kada se pogleda način na koji se profesore razvrstava u mentore, savjetnike i izvrsne savjetnike, kao da se kvaliteta učitelja može proizvesti komičnim zbrajanjem bodova, potvrda, radionica i projekata, pri čemu je osobito simptomatično da se naglasak sve manje nalazi na onome što bi trebalo biti središte profesorske službe, dakle na znanju, čitanju, pisanju, mišljenju, znanstvenom radu, poznavanju vlastite discipline i sposobnosti da se učeniku prenese nešto što nadilazi trenutačnu modu, a sve više na proizvodnji projekata, tako da profesor koji želi postati „izvrstan savjetnik“ mora dokazivati svoju izvrsnost prije svega administrativnim tragovima vlastite aktivnosti, a ne nužno dubinom vlastitoga mišljenja; u takvom bi sustavu Toma Akvinski, da se kojim slučajem pojavi među nama, vjerojatno imao stanovite poteškoće s dokazivanjem vlastite stručnosti, a Karl Rahner bi možda morao provesti nekoliko godina izrađujući projektne obrasce prije nego što bi mu bilo dopušteno da objasni ono što je doista mislio o čovjeku, Bogu i milosti. Ta promjena nije samo birokratska nego je, u svojoj biti, antropološka, jer govori o tome što suvremeni sustav više ne smatra vrijednim, a ono što sustav više ne zna vrednovati postupno prestaje i postojati; profesor koji čita, misli, istražuje i zahtijeva od učenika ozbiljan rad postaje manje vidljiv od profesora koji sudjeluje u dovoljnom broju projekata, dok se učenik sve više promatra kao korisnik obrazovne usluge čije zadovoljstvo mora biti evidentirano, analizirano i uvaženo, a profesor kao pružatelj usluge koji je dužan dokazivati vlastitu prihvatljivost, pri čemu se gotovo neprimjetno ruši temeljna pretpostavka svake ozbiljne pedagogije, a to je da učenik nije pozvan samo biti zadovoljan onim što prima, nego da mora biti oblikovan naporom, disciplinom i susretom s nečim što je veće od njegovih trenutnih želja. Tu se pojavljuje i ono što bih nazvao infantilizacijom učenika, premda se ona paradoksalno predstavlja kao njihovo osnaživanje, jer dijete kojemu odrasli neprestano govore da njegovo mišljenje mora biti presudno zapravo ne postaje slobodnije nego postaje zatvorenije u vlastitu perspektivu, a učenik kojemu se prerano daje mogućnost da ocjenjuje učitelja, profesora i čitavu ustanovu postupno počinje vjerovati da je njegov trenutni doživljaj dovoljan kriterij istine, kao da činjenica da mu se nešto nije svidjelo predstavlja dokaz da je to nešto loše, a činjenica da mu se neki profesor svidio dokaz da je profesor dobar; međutim, obrazovanje nikada nije počivalo na toj logici, jer učitelj nije prijatelj učeniku upravo zato da bi ga zadovoljio, nego odrasla osoba koja mu prenosi ono što učenik još ne zna i čemu se učenik, upravo zato što još ne zna, ne može uvijek samostalno suditi. Zbog toga su učeničke ankete istodobno i razumljive i opasne, pa bi bilo intelektualno nepošteno jednostavno ih odbaciti, jer one doista mogu pokazati nešto važno o školi, atmosferi u kojoj se radi, odnosu učenika prema profesorima i iskustvu koje učenici imaju u obrazovnom sustavu; profesor koji je sposoban podnijeti kritiku i iz nje izvući ono što je korisno može pomoću takve povratne informacije postati bolji, a stanovita poniznost pred iskustvom drugoga nikada nije bila protivna kršćanstvu, naprotiv, kršćanstvo je od svojih početaka znalo da čovjek mora biti sposoban čuti drugoga i prepoznati vlastitu pogrešku, ali problem nastaje onoga trenutka kada povratna informacija prestaje biti pomoć u samopropitivanju i postaje sud, kada se iskustvo učenika pretvara u mjerilo vrijednosti profesora, a profesor počinje živjeti u strahu pred ocjenom onih kojima bi, barem u određenom smislu, trebao biti autoritet. Tada anketa više nije nevina tehnika poboljšanja nastave nego postaje dio šireg procesa demontaže autoriteta, procesa koji se već može vidjeti u činjenici da se učenike dovodi na sjednice i vijeća na kojima promatraju kako se profesori međusobno sukobljavaju, kako se bore za utjecaj i položaj, kako odrasli ljudi javno razotkrivaju vlastite slabosti, a zatim se od istih tih učenika očekuje da ih sutradan poštuju kao autoritete; to je gotovo savršena pedagogija obrnutog svijeta, jer dijete najprije promatra kako odrasli ruše vlastiti autoritet, a zatim ga isti ti odrasli mole da taj autoritet ipak prizna. O tempora, o mores, moglo bi se reći, premda je možda problem upravo u tome što više nemamo ni dovoljno snažan osjećaj vremena ni dovoljno snažan osjećaj običaja da bismo razumjeli koliko je takva situacija neobična, jer je suvremena pedagogija gotovo opsjednuta uklanjanjem svake asimetrije između učitelja i učenika, kao da je sama činjenica da jedan zna više od drugoga već oblik nepravde koji treba ispraviti, premda bez te asimetrije obrazovanje ne bi ni bilo potrebno; učenik dolazi u školu upravo zato što ne zna, profesor upravo zato što zna više, i cijela je civilizacija počivala na toj jednostavnoj i danas gotovo sablažnjivoj činjenici. Najveća opasnost anketa stoga nije u samom postojanju ankete nego u sustavu koji bi njezine rezultate počeo tretirati kao objektivno mjerilo kvalitete, jer će profesor koji zna da njegovo napredovanje, plaća ili društveni položaj ovise o tome koliko ga učenici vole prije ili poslije prilagoditi vlastito ponašanje njihovim očekivanjima, a tada se događa ono što je već vidljivo u inflaciji ocjena: zahtjev se spušta, težina znanja se smanjuje, granice postaju sve nejasnije, a profesor počinje, svjesno ili nesvjesno, tražiti način da se učenicima svidi. U tom smislu problem nije samo pedagoški nego duboko teološki, jer se ovdje ponovno pojavljuje jedna od najstarijih ljudskih napasti, ona želja da budemo prihvaćeni po svaku cijenu, da nas drugi potvrde i da iz njihovoga odobravanja izvedemo vlastitu vrijednost; profesor koji počne živjeti od učenikove ocjene više nije slobodan profesor, baš kao što čovjek koji vlastitu vrijednost izvodi iz tuđega odobravanja više nije slobodan čovjek, jer je svoj sud predao drugome, a tamo gdje čovjek svoj sud preda većini, prije ili poslije izgubit će sposobnost da kaže ono što mora biti rečeno čak i onda kada to nije popularno. Tu se nalazi i dublji razlog zbog kojega anketa nikada ne može biti mjerilo kvalitete profesora: učenik može vrlo dobro procijeniti je li profesor neugodan, nepravedan, nezainteresiran ili neorganiziran, ali iz činjenice da mu se profesor sviđa ne slijedi da je profesor dobar učitelj, kao što iz činjenice da se učeniku profesor ne sviđa ne slijedi da je profesor loš; štoviše, sasvim je moguće da će profesor koji od učenika zahtijeva najviše biti upravo onaj koji će dobiti najlošije ocjene, jer znanje ima svoju cijenu, a ta cijena je napor, vrijeme, disciplina, odricanje i spremnost da se čovjek suoči s vlastitim neznanjem. Zato je osobito opasno kada se u ime modernizacije obrazovanja počne govoriti da učenik mora biti u središtu sustava, ako ta rečenica znači da učenik mora postati konačni sudac svega što mu se u sustavu događa, jer učenik može biti središte brige škole, ali ne može biti središte istine; obrazovanje postoji radi učenika, ali ne postoji zato da bi potvrđivalo učenikove želje, nego upravo zato da bi ih ponekad ispravilo, proširilo i nadvisilo. U konačnici, ono što se događa sa školom samo je jedan od izraza šire civilizacijske promjene u kojoj se autoritet sve više smatra sumnjivim, zahtjev sve više smatra nasiljem, disciplina zastarjelom, a istina nečim što svatko ima pravo konstruirati prema vlastitom iskustvu; stoga nije slučajno da se paralelno s krizom škole događa i kriza humanističkih znanosti, koje su nekoć trebale govoriti o čovjeku, njegovoj istini, njegovoj sudbini i njegovu odnosu prema dobru, a danas se sve češće zadovoljavaju beskrajnim interpretacijama tekstova, konstrukcijama identiteta i analizama diskursa, kao da stvarni čovjek više nije dovoljno zanimljiv ako prethodno nije pretvoren u teorijski objekt. Čovjek je tako nestao upravo iz znanosti koje su trebale biti posvećene čovjeku, a na njegovo je mjesto došla interpretacija čovjeka, što je možda najpreciznija metafora našega vremena: više nas ne zanima toliko što je stvarno nego kako se stvarnost može interpretirati, ne pitamo toliko što je istina nego tko ima pravo proizvesti interpretaciju, i ne pitamo što čovjek jest nego kojim ga pojmom možemo opisati; a kada istina postane samo jedna od interpretacija, onda više nema ni stvarnog čovjeka, jer čovjek bez istine o sebi na kraju postaje samo materijal za tuđe teorije. Zato se i pitanje vjeronauka u školi ne može promatrati samo kroz administrativnu raspravu o tome treba li neki predmet biti u rasporedu ili ne, jer je problem mnogo dublji: kršćanstvo se nalazi u društvu koje sve teže podnosi samu ideju da postoji istina koja čovjeku nije dostupna zato što ju je on sam izabrao, nego zato što mu je darovana, objavljena i predana; istodobno, međutim, moram priznati da i sam vjeronauk unutar školskog sustava nosi stanovitu unutarnju napetost, jer se teško može očekivati da će institucija koja sve više relativizira pojam istine biti prirodno mjesto za govor o Objavi, Bogu, grijehu, milosti i spasenju. Možda će zato jednoga dana vjeronauk doista morati izaći iz školskoga sustava, ne zato što je kršćanstvo izgubilo svoju istinu, nego upravo zato što škola koja više ne zna što je istina postaje sve manje sposobna biti prostorom ozbiljnoga govora o njoj; paradoks našega vremena mogao bi se sastojati u tome da kršćanstvo, da bi ponovno govorilo ozbiljno, mora pristati na to da izgubi neke institucionalne položaje koje je desetljećima pokušavalo zadržati. A možda je upravo to i nužno, jer se kršćanstvo nikada u svojoj biti nije temeljilo na institucionalnom komforu, nego na svjedočenju, i možda će trenutak u kojemu će škola prestati biti naklonjena kršćanskom svjetonazoru biti istodobno i trenutak u kojemu će se kršćani morati ponovno zapitati vjeruju li uistinu u ono što ispovijedaju ili im je potrebna zaštita institucije da bi u vlastitu vjeru još uvijek mogli vjerovati. U tom širem raspadanju obrazovanja i autoriteta pitanje anketa stoga postaje gotovo simbolično, jer anketa nije sama po sebi ni dobra ni zla, nego postaje opasna onda kada od sredstva povratne informacije postane sredstvo upravljanja čovjekom, kada se broj pretvori u sud, kada ocjena učenika postane kriterij istine o profesoru, a profesor zbog straha od te ocjene počne odustajati od onoga što je njegova stvarna zadaća; tada škola više ne obrazuje nego proizvodi zadovoljstvo, profesor više ne poučava nego pruža uslugu, učenik više ne uči nego procjenjuje, a znanje više nije nešto čemu se čovjek mora podrediti nego roba čiju kvalitetu određuje kupac. Nije teško zamisliti kamo takav proces može voditi, jer ako je legitimno da učenik ocjenjuje profesora zato što s njim provodi određeni broj sati, uskoro postaje legitimno da dijete ocjenjuje roditelja zato što s njim provodi cijeli život, a zatim da institucije počnu ozbiljno uzimati te ocjene kao dokaz kvalitete roditeljstva; roditelj koji postavlja granice, zahtijeva poslušnost, ograničava djetetove želje i govori mu „ne“ mogao bi jednoga dana postati sumnjiv upravo zato što njegovo dijete nije zadovoljno njime, a društvo koje je izgubilo sposobnost razlikovanja ljubavi od ugađanja moglo bi takvu zamjenu čak proglasiti napretkom. To bi bio krajnji oblik iste pogreške: zamijeniti ljubav za potvrđivanje, autoritet za dominaciju, obrazovanje za zabavu, znanje za informaciju, istinu za interpretaciju i odgoj za zadovoljavanje potreba. U takvom svijetu profesor više nije onaj koji učeniku govori što treba znati, roditelj više nije onaj koji djetetu govori kako treba živjeti, a Crkva više nije ona koja čovjeku govori što je istina, nego svi oni postaju pružatelji usluga čija se vrijednost mjeri zadovoljstvom korisnika. I tada će se možda pokazati da se konačni krah obrazovanja nije dogodio onoga dana kada je uveden neki novi kurikulum, modularna nastava ili nova reforma, nego mnogo ranije, onoga trenutka kada smo prestali vjerovati da postoji nešto što vrijedi prenijeti drugome čak i onda kada se tomu drugome to ne sviđa. Jer obrazovanje bez istine može još neko vrijeme izgledati kao obrazovanje, kao što i čovjek bez duše još neko vrijeme može izgledati kao čovjek, ali između njih postoji ista razlika: oblik je ostao, a sadržaj je nestao.