U prijašnje vrijeme, ali i danas, borilišta su uvijek pratila propadanje religije. Pisac Ksenofont spominje borilišta u antičkoj Grčkoj za vrijeme Sparte. U Jeruzalemu za vrijeme Makabejaca spominje ih i starozavjetni pisac. Kritiku borilišta pronalazimo također i u mislima Marka Aurelija za vrijeme rimskoga carstva s pojavom amfiteatra - gladijatorskih borbi i borbi pijetlova. Dakle pojava borilišta i propadanje religije nije nešto novo, to je jednostavno proces koji se usporedno događa. Naime i u današnjem svijetu borilišta popunjavaju prazninu bezbožnog društva. Na Istoku nekoć PRIDE, danas ONE, na Zapadu UFC i Bellator MMA, pa sve do Europe s nastankom KSW-a i Oktagon MMA, a evo danas i kod nas na samome Balkanu s pojavom FNC-a. Svugdje borilišta. Jasno nam je dakle čega je i danas to znak. Gotovo kao da ring postaje svojevrsna kapelica kasnog kapitalizma. Valja stoga u tom kontekstu istaknuti kako nijedna civilizacija ne prestaje biti religiozna, nego ona samo premješta svoje oltare. Kada se izgubi Bog, ne nestaje obožavanje — samo predmet obožavanja postaje niži.
Stoga je smješno, tužno, ali i opasno slušati borce u ringu, kavezu kako se zahvaljuju Bogu, Isus, Duhu Svetome i Gospi na svojoj uspješno odrađenoj borbi. Naravno kako to nažalost često biva, naivni vjernici i ostali “katolički” portali odmah se uhvate za to, pa smo tako nedavno neprestano čitali teološko-filozofske panegirike, površna i banalna teološka opravdanja, oduševljenost borcima i borilištima. No, o čemu se tu zapravo radi.
I.
Nakon prvog pada čovjek je počeo udarati drugoga čovjeka. To samo po sebi nije nova činjenica. Novo je nešto drugo: činjenica da smo nasilje uspjeli pretvoriti u instituciju, zatim u sport, zatim u spektakl, a naposljetku u estetiku, odnosno proizvod koji se prodaje milijunima ljudi koji sjede u mraku i čekaju da jedan čovjek drugoga dovoljno dugo udara da sudac prekine stvar. Kavez kao arhitektonski oblik našega vremena ne skriva ništa. Nema izlaza, nema bijega, nema pristojne laži o tome što se događa unutar njega. Nije teško razumjeti zašto je René Girard važan za ovakvu analizu, iako nije pisao o MMA-u kao takvom njegova misao o rivalstvu, nasilju i zajednici omogućuje nam da se pitamo zašto društvo ne uklanja nasilje nego ga usmjerava u ritualni prostor. No Girarda ovdje samo usput spominjemo, jer njegove bi analize zahtijevale poseban članak. Ali onaj koga u tom kontekstu možemo prvo spomenuti je upravo Nicholas Dixon — možda današnji najizravniji filozofski kritičar MMA-a. On iz kantovske etike u svojem članku “A Moral Critique of Mixed Martial Arts” argumentira da je MMA inherentno nemoralan, tj. moralno problematičan upravo zato što je namjera nanošenja ozljede protivniku konstitutivni dio sporta. Dakle, nije riječ samo o tome da se netko može slučajno ozlijediti kao u nogometu ili skijanju; protivnika se udara, guši, ruši i onesposobljava kao dio samog cilja natjecanja. Njegova teza ide čak do tvrdnje da je MMA intrinzično nemoralan. Steven Weimer je prvi koji se usprotivio Dixonovim tezama u svojem članku “On the Alleged Intrinsic Immorality of Mixed Martial Arts” (2017). On izravno odgovara Dixonu i osporava tvrdnju da je MMA po svojoj naravi nemoralan. Argumentira da dobrovoljni pristanak sudionika može biti moralno relevantan. Iz teološke perspektive zanimljiv nam je dvojac Nick J. Watson i Brian Brock autori koji su 2015. napisali rad: “Christianity, Boxing and Mixed Martial Arts: Reflections on Morality, Vocation, and Well-Being.” Ovaj esej donosi teološku analizu dvaju nasilnih borilačkih sportova, boksa i mješovitih borilačkih vještina (MMA, poznatih i kao borbe u kavezu). Naslovi biografija nekolicine poznatih profesionalnih kršćanskih boksača, poput Bog u mom kutu (Foreman) i Ponizni ratnik (Holyfield), kao i činjenica da je „otprilike 700 crkava u Sjedinjenim Američkim Državama počelo na neki način uključivati MMA u svoje djelovanje“ (Borer i Schafer: 167), pred teologa postavljaju čitav niz etičkih dvojbi i naizgled paradoksalnih pitanja. Justine Greve u članku “Jesus Didn't Tap: Masculinity, Theology, and Ideology in Christian Mixed Martial Arts” iz 2014. ne postavlja samo pitanje „je li MMA nasilan?”, nego kakvu sliku kršćanskog muškarca proizvodi MMA kultura. Gordon Brett pristupa stvari iz sociologije kulture. Njegov rad “Reframing the ‘Violence’ of Mixed Martial Arts: The ‘Art’ of the fight” posebno je zanimljiv jer istražuje kako MMA publika uči gledati nasilje kao estetiku. Najnovije razmišljanje dolazi od Ben Whitea, kao neka vrsta nove filozofske rasprave. Ovo je posebno zanimljivo jer je rad objavljen 9. rujna 2026., dakle praktički sada. Ben White u radu “Violence, sense-making, and the limits of moral transformation” izravno raspravlja Dixonovu kritiku MMA-a. White pokušava odgovoriti na pitanje može li kontekst promijeniti moralni karakter nasilnog čina. Drugim riječima, je li udarac moralno isti ako je: u uličnoj tučnjavi, u treningu ili u MMA borbi pred publikom? On koristi koncept sense-makinga iz enaktivističke filozofije/kognitivne znanosti i tvrdi da MMA ima određenu strukturu koja može moralno transformirati značenje fizičkog nasilja. Dakle, nije kritičar MMA-a u istom smislu kao Dixon, ali je izvrstan za razumijevanje najnovije rasprave.
Možda najzanimljiviji i najnoviji osvrt na borilačke sportove donosi upravo bivši borac Sean DeMars. On u svojoj kratkoj knjizi “The Ethics of the Octagon: A Christian Evaluation of Mixed Martial Arts” (2026.) polazi od osobnog iskustva. Bio je veliki ljubitelj MMA-a, trenirao je MMA, boks, hrvanje i brazilski jiu-jitsu, a trenirao je i pod Demetriousom Johnsonom poznatim bivšim UFC borcem. Dakle, ne piše kao netko tko izvana prezire borilačke sportove. Ali nakon što je gledao borca kako ostaje bez svijesti nakon udarca, počeo je preispitivati što zapravo znači slaviti takav prizor kao zabavu. Njegovo pitanje nije prvenstveno: je li MMA opasan? nego: Može li kršćanin slaviti i konzumirati kao zabavu nešto što zahtijeva da jedan čovjek namjerno ozljeđuje drugoga? To je srž knjige. Njegov argument ima nekoliko stupnjeva 1. Čovjek je stvoren na sliku Božju. Zato tijelo protivnika nije samo „objekt” koji treba pobijediti. Ljudsko dostojanstvo postaje početna točka moralne analize. 2. Nasilje je posljedica pada. DeMars ide kroz Postanak 1–4 i tvrdi da u izvornom, nepalom stvaranju nema međuljudskog nasilja. Prvo ubojstvo pojavljuje se nakon pada — Kajin ubija Abela. Zato nasilje nije nešto što pripada izvornoj dobroti stvaranja, nego stvarnosti paloga svijeta. Ali tu pravi važnu razliku: ne tvrdi da je svaka uporaba sile grijeh. Priznaje samoobranu, legitimnu uporabu sile od strane države i određene oblike ratovanja. Poziva se na Rimljanima 13, Postanak 9, Izlazak 22 i druge tekstove. I upravo je tu njegov argument zanimljiv: ako Biblija dopušta određene oblike nasilja u svrhu obrane ili pravde, to još ne znači da dopušta nasilje radi sporta i zabave. 3. Razlikuje MMA od samoobrane. Ovo je možda najvažniji dio. U samoobrani cilj je zaustaviti prijetnju. U profesionalnom MMA-u cilj je, prema DeMarsu, nešto drugo: borba je dobrovoljno organizirana tako da jedan čovjek fizički nadvlada drugoga, uključujući udarce i postupke čija je svrha onesposobljavanje protivnika. Dakle: samoobrana → nasilje kao sredstvo zaštite MMA → nasilje kao sastavni dio natjecanja i zabave. DeMars smatra da se te dvije stvari ne mogu jednostavno izjednačiti. 4. Ali najzanimljiviji dio odnosi se na — gledatelja. DeMars ne pita samo: „Je li grijeh boriti se?” nego: „Što se događa s kršćaninom koji sjedi i uživa gledajući čovjeka kako drugoga udara, guši ili nokautira?” On dakle uvodi etiku gledanja. Kršćanska etika za njega nije samo pitanje što radi moje tijelo, nego i čemu izlažem svoje srce, što učim slaviti i kakve želje u sebi njegujem. Izdavač upravo naglašava njegovu temu „formiranja srca kroz ono što gledamo”. Jer tada problem više nije samo: „Je li udarac moralan?” nego: „Zašto čovjek želi gledati tuđi pad?” I još dublje: „Što znači kada cijela zajednica ustane i zaplješće kada drugi čovjek izgubi svijest?” 5. DeMars posebno napada argument „ali to je samo sport”. On smatra da riječ sport sama po sebi ne rješava moralno pitanje. To je dosta blisko Dixonu. MMA ima pravila, suca, rukavice, kategorije težine, liječnike i pristanak. Sve je civilizirano i regulirano. Ali DeMars pita: što je zapravo cilj onoga što je regulirano? Ako je cilj određene aktivnosti da protivnika udarcima, gušenjem ili zahvatima dovede do stanja u kojem više ne može nastaviti — onda pravila nisu uklonila nasilje. Ona su ga organizirala.
Nakon ovog uvoda i razmišljanja pojedinih autora, pokušat ćemo čitatelju ponuditi i svoje skromno razmišljanje.
II.
Zanimljivo je kako se u trenutku pobjede oko nekoga iznenada pojavi Bog. Dovoljno je da pobožan nogometaš zabije odlučujući pogodak, da borac nakon nekoliko minuta fizičkog nasilja podigne ruke prema nebu ili da sportaš osvoji medalju, pa da portali gotovo istodobno otkriju njegovu/njezinu vjeru. Odjednom saznajemo da je prije natjecanja molio, da nosi križ, da zahvaljuje Bogu, da je svoju pobjedu posvetio Gospodinu. Fotografija sportaša s rukama prema nebu postaje gotovo liturgijska slika našega vremena. Čini se kao da je Bog bio član stručnog stožera, skriven negdje uz kavez ili aut-liniju, i da je svojom nadnaravnom intervencijom odlučio ishod susreta. Pobjeda je tada dokaz nečije vjere. No, o kakvom Bogu se zapravo ovdje radi. Naime, takav Bog je vrlo praktičan. On ne traži mnogo. Dovoljno je zahvaliti mu nakon pobjede i javno priznati da bez njega ne bismo uspjeli. Ne pitamo se pritom zašto je taj isti Bog dopustio poraz drugoga čovjeka koji je također molio, također nosio križ i možda također imao majku koja je te večeri klečala pred oltarom. Bog pobjednika uvijek dobiva više medijskog prostora od Boga poraženoga. U tome postoji nešto duboko pogansko. Kao da još uvijek vjerujemo u božanstva koja treba pridobiti darovima, obredima i odanošću, a zatim od njih očekivati naklonost. Razlika je samo u tome što su nekada ljudi zahvaljivali bogovima za pobjedu u ratu, a danas im zahvaljuju za pobjedu u ringu i kavezu.
No kršćanstvo bi, ako uopće išta znači, trebalo predstavljati gotovo sablažnjivu suprotnost takvoj religioznosti. Njegov središnji prizor nije pobjednik koji podiže pehar, nego čovjek koji visi na križu. Nema medalje. Nema pobjedničkog govora. Nema himne. Nema publike koja slavi. Nema trijumfalne glazbe. Postoji samo tijelo poraženoga čovjeka, napuštenoga od gotovo svih, izloženoga ruglu, nemoći i smrti. I upravo ondje kršćanstvo tvrdi da se dogodilo nešto presudno. Ako je to istina, tada bi kršćanin morao biti osobito oprezan kada govori o Bogu uspjeha i pobjeda. Jer Bog objavljen u Kristu nije Bog koji se najjasnije pokazuje onda kada naši planovi uspiju. On se, paradoksalno, pokazuje ondje gdje ljudska logika pobjeda i uspjeha prestaje vrijediti. Zato mi se čini da bi bilo zanimljivo kada bi novinski portali, nakon velikoga sportskog neuspjeha, počeli objavljivati tekstove pod naslovima: „Izbornik koji vjeruje u Boga“, „Sportaš nakon poraza govori o svojoj vjeri“, „Kako se nositi s poniženjem uz Krista“. Ali bojim se da takvi naslovi ne bi imali istu vrijednost. U njima nema sjaja. Nema herojske fotografije. Nema pobjedničkog osmijeha. Ne postoji jednostavna priča o vjeri koja nagrađuje. Postoji samo čovjek koji mora ostati sam sa svojim pogreškama, sa svojim lošim odlukama, sa zvižducima publike i s činjenicom da možda nije bio dovoljno dobar. A upravo bi ondje vjera mogla postati ozbiljna. Trijumf pak gotovo uvijek omogućuje čovjeku da govori o sebi, a da pritom govori o Bogu. „Bog mi je dao snagu.“ „Bog je imao plan.“ „Sve je u njegovim rukama.“ Takve rečenice mogu biti istinite, ali mogu biti i vrlo elegantan način da čovjek svoj uspjeh obuče u poganski religiozni jezik. Čak i zahvalnost može postati prikrivena poganska taština. Čovjek kaže da sve duguje Bogu, a ipak cijeli svijet vidi njega, njegovu pobjedu, njegovu fotografiju, njegovu priču. Bog ostaje negdje u pozadini, kao jamac pobjednikova dostojanstva.
No što se događa kada čovjek izgubi? Tada religiozni jezik naglo osiromašuje. Bog više nije očiti uzrok događaja. Ne možemo ga jednostavno pokazati prstom i reći: „Evo, Bog je učinio ovo.“ Ostaje samo pitanje. Zašto? Zašto se dogodilo baš meni? Zašto sam pogriješio? Zašto sam izgubio? Zašto Bože nisi nešto učinio? I tu bi trebala započeti istinska vjera, ona vjera koja nije reklama. Vjera koja nema dokaz u rezultatu. Vjera koja ne može biti potvrđena tablicom, medaljom, naslovom prvaka ili brojem osvojenih bodova. U tom smislu poraz može biti teološki zanimljiviji od pobjede. Ne zato što je poraz uvijek dobar sam po sebi, niti zato što bi kršćanstvo trebalo romantizirati neuspjeh, nego zato što poraz razotkriva dvije naše najdublje idolopokloničke potrebe: vezivanje blagoslova uz pobjedu i uspjeh, a prokletstvo uz poraz i neuspjeh, kao i što potrebu da vlastitu vrijednost trebamo dokazivati rezultatom. Naše društvo to čini gotovo bez skrivanja. Vrijediš ako si uspješan. Vrijediš ako pobjeđuješ. Vrijediš ako si produktivan, lijep, bogat, poznat, fizički snažan, medijski zanimljiv. A onda se i Bog lako pretvara u posljednju instancu tog sustava. On postaje onaj koji potvrđuje da je naš uspjeh opravdan. Takav Bog zapravo nije potreban da bi čovjek postao religiozan; dovoljan je ego kojemu je potreban nebeski pečat. Zato mi je uvijek bio odbojan govor o Bogu koji se neprestano pojavljuje na strani pobjednika. To je religija koja se previše dobro slaže sa svijetom, s pobjednicima, bogatima i uspješnima. Krist, međutim, ne pripada samo njima. Kršćanstvo je mnogo dublje i iznad toga. Ono tvrdi da čovjek može izgubiti sve ono po čemu ga je svijet naučio mjeriti, a da ipak ne izgubi svoje dostojanstvo pred Bogom. To je gotovo revolucionarna tvrdnja. Izbornik može pogriješiti. Sportaš može izgubiti. Momčad može ispasti. Publika može zviždati. Novine mogu sutra ismijavati onoga koga su do jučer slavile. Čovjek može doživjeti poniženje pred milijunima ljudi. I svejedno ostaje jednako vrijedan pred Bogom. Možda upravo tada prvi put postaje vidljivo koliko je njegova vrijednost neovisna o rezultatu. Zato sanjam o nečemu što vjerojatno nikada neće postati osobito popularno: o vjeri koja se ne pokazuje nakon pobjede nego tijekom i nakon poraza. O sportašu koji nakon izgubljenog dvoboja ne govori da će se „vratiti jači“, nego jednostavno priznaje da je izgubio i na samom porazu zahvaljuje Bogu. O izborniku koji ne traži krivca, ne skriva se iza okolnosti i ne koristi druge kao alibi, nego prihvaća odgovornost i odlazi u tišinu zahvaliti se Bogu što je u očima svijeta postao luzer, ali upravo zbog toga u očima Boga - pobjednik. O čovjeku koji nakon neuspjeha može reći: „Pogriješio sam, nisam bio dovoljno dobar, ali zbog toga nisam manje vrijedan pred Bogom.“ Takva rečenica ne bi dobro prošla na društvenim mrežama. Ne bi izazvala oduševljenje. Ne bi bila viralna. Ali možda, ma zapravo ne možda, nego bi sigurno bila bliža Evanđelju od stotinu pobjedničkih zahvalnica. Jer kršćanski Bog nije Bog koji čovjeku obećava da će uvijek pobijediti. On je Bog koji čovjeku obećava svoju prisutnost i onda kada pobjeda izostane. To je mnogo manje spektakularno, ali upravo zato mnogo ozbiljnije. Bog neuspjeha, ako se tako smije reći, nije Bog koji želi naš neuspjeh. On je Bog koji ne nestaje kada ne uspijemo, on je onaj koji nas zapravo nagrađuje i u našim neuspjesima. A možda je upravo to razlika između vjere i praznovjerja. Praznovjerje pita: što moram učiniti da bi mi Bog dao pobjedu? Vjera pita: hoćeš li biti sa mnom i onda kada pobjede nema? Prvo pitanje pripada svijetu kontrole. Drugo svijetu predanja. Prvo želi Boga kao sredstvo. Drugo prihvaća Boga kao Boga. I zato je možda najteže vjerovati nakon poraza. Nakon pobjede čovjek može zahvaljivati, a da pritom još uvijek voli vlastitu sliku o sebi. Nakon poraza više nema mnogo toga čime bi se čovjek mogao hvaliti. Ostaje samo on. I Bog.
III.
Postoji nešto gotovo groteskno u prizoru borca koji, nekoliko sekundi nakon što je drugom čovjeku razbio nos, raskrvario arkadu ili ga prisilio da tapka po podu kaveza, podiže ruke prema nebu i zahvaljuje Bogu, Isusu Kristu, Duhu Svetome ili Gospi na pobjedi, dok oko njega blješte reflektori, reklamni panoi i kamere koje će njegovu pobjedu pretvoriti u sadržaj za milijune ljudi, a upravo je ta grotesknost, mnogo više nego što bi to htjeli priznati katolički portali koji takve izjave rado prenose kao male dokaze povratka vjere, zanimljiva zato što otkriva nešto dublje od individualne pobožnosti jednog sportaša: ona pokazuje koliko je suvremeni čovjek sposoban istodobno pripadati svijetu koji je gotovo potpuno izgubio kršćansku imaginaciju i zadržati nekoliko njezinih simbola kao ukras vlastitoga trijumfa.
Nije problem u tome što borac vjeruje u Boga, niti bi bilo ozbiljno tvrditi da čovjek koji se prije ili poslije borbe prekriži nužno čini nešto licemjerno ili pogansko, jer vjera može biti prisutna i u najneobičnijim okolnostima, a kršćanin nije pozvan živjeti izvan svijeta, nego upravo unutar njega. Međutim, problem nastaje kada Crkva počne svaku pojavu religioznog jezika u nekršćanskom kulturnom sustavu tumačiti kao njegovu kristijanizaciju, kada iz činjenice da je netko izgovorio ime Isusovo nakon pobjede u ringu izvede zaključak da je Isus ušao u samu logiku spektakla, premda bi se jednako opravdano moglo tvrditi da je upravo suprotno: da je ime Kristovo postalo dekoracija na proizvodu koji pripada sasvim drugoj antropologiji. Jer MMA nije jednostavno tjelovježba, kao što ni antičko borilište nije bilo tek mjesto na kojem su ljudi razvijali kondiciju. Suvremeni se čovjek često upravo tako pokušava zaštititi od nelagode koju bi mu trebala izazvati činjenica da je nasilje pretvoreno u zabavu, pa će govoriti o disciplini, samokontroli, karakteru, poštovanju protivnika, mentalnoj snazi i zdravom načinu života, a sve su to u određenoj mjeri stvarne vrijednosti, ali nijedna od njih ne uklanja činjenicu da cijeli spektakl počiva na komercijalno organiziranom promatranju ljudskog tijela koje nanosi bol drugom ljudskom tijelu.
To je razlog zbog kojega se problem ne može riješiti jednostavnom razlikom između nasilja i sporta, jer suvremeno društvo ima neobičnu sposobnost da nasilje najprije institucionalizira, zatim regulira, potom estetizira i naposljetku proglasi moralno prihvatljivim upravo zato što je dobilo pravila, suce, rukavice, liječnike, televizijska prava i marketinški identitet, kao da čovjekova savjest može biti oslobođena odgovornosti samom činjenicom da je nasilje uneseno u pravilnik koji govori o tome kako nasilje na ispravan način i u kontroliranim uvjetima nanijeti drugome čovjeku. U tom smislu Druga knjiga o Makabejcima ostaje uznemirujuće suvremena, premda bi bilo površno izjednačiti helenističku gimnaziju s današnjim MMA događajem, kao što bi bilo pogrešno svaku tjelovježbu ili svako sportsko natjecanje proglasiti poganskim, ali tekst Makabejaca ipak otvara jednu mnogo ozbiljniju temu, a to je pitanje što se događa kada određena pojava, određeni fenomen iliti kulturni oblik prestane biti neutralan način provođenja slobodnog vremena i postane sredstvo preoblikovanja čovjeka. Helenistička gimnazija nije bila problem zato što su mladi ljudi trčali, vježbali i razvijali tijelo, nego zato što je zajedno s njom dolazio čitav svijet vrijednosti, čitava slika čovjeka, čitav poredak poželjnih stvari, i upravo zato biblijski tekst govori o napuštanju svetoga Saveza, o preuzimanju poganskih običaja i o promjeni identiteta, jer čovjek ne postaje drugačiji samo onda kada promijeni ono u što izrijekom vjeruje, nego i onda kada promijeni ono čemu se divi. To je možda najvažnija točka cijelog problema. Čovjek se oblikuje prema predmetima svojega divljenja mnogo više nego prema deklaracijama svojih uvjerenja. Ako katolik nedjeljom odlazi na misu, govori o Kristu, nosi medaljicu Gospe i istodobno najveći dio svojega emocionalnog života ulaže u slavljenje tijela, pobjede, dominacije, novca, slave i spektakla, tada nije dovoljno zaključiti da je katolicizam pobijedio zato što je prije borbe izgovorio molitvu, jer je moguće da se dogodilo nešto mnogo suptilnije, a to je da je kršćanski simbol preživio dok je kršćanska antropologija nestala. Čovjek može zadržati križ, a izgubiti njegov sadržaj. Može izgovarati ime Kristovo, a živjeti prema logici koja je Kristu duboko strana. Može zahvaljivati Bogu na pobjedi, a da pritom uopće Bogu ne postavi pitanje što je istinska pobjeda.
I upravo se ovdje pojavljuje neugodna činjenica koju bi katolička kultura morala biti spremna podnijeti bez straha: kršćanstvo nije religija pobjednika u onom smislu u kojem suvremeni spektakl razumije pobjedu. Krist ne ulazi u Jeruzalem kao prvak koji će protivnicima pokazati svoju nadmoć, nego završava razapet između dvojice razbojnika, napušten, ponižen i javno izložen pogledu mnoštva, a križ zato nije samo simbol patnje nego i radikalna subverzija gotovo svih drevnih predodžbi o slavi, snazi, pobjedi i na koncu čovjekovoj vrijednosti. Rimljanin je razumio moć. Grk je razumio ljepotu. Moderni čovjek to dvoje razumijeva kroz estetizaciju nasilja. Krist na križu pokazuje nešto što nijedan od tih svjetova ne želi razumjeti: da čovjekova vrijednost nije određena njegovom sposobnošću da pobijedi drugoga, nego da drugoga ljubi i da mu prašta. Zbog toga križ predstavlja antropološki skandal koji se ne može pretvoriti u motivacijski poster bez gubitka njegova sadržaja. Suvremena sportska kultura, osobito u svojim najkomercijaliziranijim oblicima, upravo suprotno tome neprestano proizvodi hijerarhiju ljudske vrijednosti. U tome postoji nešto gotovo religiozno. Kavez je, u određenom smislu, jedan od oltara kasnog kapitalizma, ne zato što bi ljudi doslovno štovali borce, nego zato što ondje možemo vidjeti gotovo sve elemente rituala suvremenog društva: procesiju, svjetla, glazbu, ikone, svečano predstavljanje tijela, zajednicu gledatelja, emocionalno iščekivanje, žrtvu, pobjedu, poraz, kolektivno uzbuđenje i trenutak u kojem se mnoštvo sjedinjuje oko jednoga događaja koji im daje zajednički predmet pažnje. Sekularno društvo stoga nije ukinulo potrebu za ritualom. Ono ju je samo premjestilo, oltar je ostao. Nije ukinulo potrebu za superherojem. Samo ga je preoblikovalo. Nije ukinulo žrtvu. Samo je pronašlo nove žrtvenike.
Zbog toga je posebno zanimljivo promatrati kako katolička kultura često pokušava blagosloviti gotovo sve što suvremeni svijet smatra vrijednim, pa se zatim čudi što se ništa bitno ne mijenja, kao da će se sustav preobraziti zato što je njegov protagonist nosio križ oko vrata, kao da će komercijalna logika spektakla postati evanđeoska samo zato što je sportaš nakon meča zahvalio Duhu Svetome. Takva vjera postaje pomalo nalik turistu koji uđe u katedralu, fotografira oltar i nastavi dalje, uvjeren da je time sudjelovao u liturgiji. Problem, dakle, nije u tome što katolik trenira. Nije problem ni u tome što se čovjek bavi borilačkim sportom, jer borilačke vještine mogu razvijati disciplinu, strpljenje, samokontrolu, hrabrost i sposobnost podnošenja vlastitih granica, a takve vrijednosti same po sebi nisu protivne kršćanskom životu. Problem nastaje kada sport prestane biti sredstvo i postane antropologija. Kada više nije nešto što čovjek radi, nego nešto prema čemu čovjek određuje vlastitu vrijednost pa i samu osobnost. Tada tijelo prestaje biti dar i postaje projekt. Protivnik prestaje biti osoba i postaje prepreka. Pobjeda prestaje biti rezultat i postaje dokaz vlastite vrijednosti. A čovjek, koji bi prema kršćanskoj vjeri trebao biti stvorenje čija vrijednost prethodi svakom njegovom uspjehu, počinje vrijediti onoliko koliko vrijedi njegov rezultat.
U tom smislu suvremena opsjednutost fizičkom snagom može biti posebno pogubna za muškarce, ne zato što je to samo po sebi problem, nego zato što je muškarcu sve teže ponuditi drukčiju sliku snage od one koja je mjerljiva, vidljiva i monetizirana. Vrijedi li danas uopće: otac koji štiti bez potrebe za nasiljem. Čovjek koji ostaje vjeran kada nitko ne gleda. Radnik koji godinama obavlja dosadan posao bez aplauza. Svećenik koji desetljećima služi ljudima čija imena nitko izvan njegove župe neće zapamtiti. Redovnik koji živi u tišini. Muškarac koji može oprostiti. Čovjek koji može priznati vlastitu slabost. Sve su to oblici snage, ali nijedan od njih nije osobito pogodan za televizijski prijenos. Ne proizvode spektakl. Ne mogu se lako pretvoriti u brend. Ne dobivaju milijune pregleda. A upravo zato mogu biti mnogo bliži kršćanskoj ideji čovjeka. Najdublja opasnost MMA kulture zato možda nije u samoj činjenici da se ljudi tuku pod pravilima, nego u tome što ona vrlo lako proizvodi ideal čovjeka koji se može sažeti u jednu jednostavnu formulu: vrijediš ako možeš nadvladati drugoga. Evanđelje nudi gotovo nepodnošljivo drukčiju formulu: vrijediš prije nego što si išta pobijedio. Vrijednost čovjeka ne određuje njegovo djelovanje, nego njegovo postojanje. To je razlika između religije uspjeha i kršćanstva. I upravo zato je križ tako teško uklopiti u kulturu borilišta i pobjede. Križ ne prikazuje čovjeka koji je pobijedio prema kriterijima publike. Prikazuje čovjeka kojega publika smatra poraženim. A kršćanska tvrdnja upravo je u tome da je ondje, u trenutku kada se sve prema ljudskim kriterijima raspada, prisutna pobjeda koju ljudski kriteriji više ne mogu izmjeriti. Zbog toga bi katolik koji promatra MMA morao biti oprezan s vlastitim oduševljenjem.
Crkva, a potom i njezini portali pritom ne bi trebala panično pokušavati zauzeti mjesto uz svaki popularni fenomen kako bi dokazala da je još uvijek relevantna. To je možda jedna od njezinih najvećih napasti u kasnom modernitetu. Kada se svijet udaljava od nje, Crkva počinje trčati za njim. Kada svijet proizvodi nove idole, borce, ona ih pokušava blagosloviti. Kada svijet slavi uspjeh, ona pronalazi evanđelje prosperiteta. Kada svijet slavi slavne osobe, ona traži način da od njih napravi “svjedoke vjere”. I tako, malo-pomalo, kršćanstvo prestaje biti kritika svjetovnosti i postaje svjetovni komentar svjetovnosti. Možda je upravo zato prizor borca koji nakon pobjede zahvaljuje Kristu toliko zanimljiv, jer nas tjera da postavimo pitanje koje je mnogo neugodnije od pitanja vjeruje li taj čovjek zaista u Boga kojega spominje. A možda bi, trebalo priznati da je dobro, ali nije dovoljno samo staviti križ oko vrata, kao što nije dovoljno staviti samo križ na stadion, automobil, politički skup ili televizijsku emisiju i zatim očekivati da će se time promijeniti logika svijeta.
Kršćanstvo nije ukras civilizacije. Ono je sud nad njezinim idolima. I zato problem s MMA-om, promatran iz strogo teološke perspektive, nije jednostavno u pitanju je li to sport ili nije, kao što problem helenističke gimnazije nije bio u tome što su ljudi vježbali, nego u pitanju kakvog čovjeka određena kultura želi proizvesti i čemu ga uči da se divi. Kršćanin se mora zapitati nije li pred njim još jedna verzija starog poganskog iskušenja. Ne iskušenje da prestane vjerovati. Nego iskušenje da i dalje vjeruje, ali da se više ne klanja istome Bogu. Jer najdublja kriza kršćanstva možda nikada nije bila u tome što ljudi prestaju izgovarati ime Boga, nego u tome što ga i dalje nastavljaju izgovarati ali pritom dok se njihovo srce već naučilo klanjati nečemu drugome, odnosno, nekome drugome bogu od onoga kojega izgovaraju.
IV.
„Zbog pokvarenosti bezbožnog Jasona, koji nije bio nikakav svećenik, helenizam je tako ojačao, a strana moda uzela toliko maha …” (2 Mak 4, 13). Upravo u toj naizgled usputnoj rečenici iz Druge knjige o Makabejcima nalazi se jedna od onih gotovo zaboravljenih istina o propadanju civilizacija koje postaju razumljive tek onda kada ih prestanemo čitati kao daleku povijest i počnemo ih promatrati kao opis jednog uvijek istog mehanizma kojim narod najprije izgubi osjećaj za vlastitu svetost, zatim počne tuđe običaje doživljavati kao naprednije i privlačnije, potom vlastitu tradiciju počne smatrati zastarjelom, a na kraju više ni ne primjećuje da je promijenio vlastitu sliku čovjeka.
Helenizam nije u Jeruzalem došao kao otvorena objava rata Bogu. Došao je kao moda, kao kultura, kao obećanje pripadnosti velikom i razvijenom svijetu, kao mogućnost da mladi Židov bude poput drugih, da govori njihovim jezikom, da se odijeva poput njih, da usvoji njihove običaje i da se prestane osjećati zarobljenikom vlastitog nasljeđa. Upravo je zato biblijski opis mnogo dublji od jednostavne moralne osude poganskog načina života. Problem nije bio u tome što su mladi ljudi počeli vježbati tijelo, nego u tome što je zajedno s gimnazijom ušao čitav novi poredak vrijednosti, čitava nova antropologija, čitava nova predodžba o tome što znači biti čovjek.
Na tom se mjestu suvremeni svijet počinje činiti neugodno poznatim. Današnja sekularizacija najčešće ne dolazi čovjeku govoreći da mora zanijekati Boga. Ona mu govori da to uopće nije potrebno, da može zadržati svoju vjeru ako mu je do nje stalo, ali da istodobno može živjeti kao i svi drugi, prihvatiti njihove ideale, njihove junake, njihove rituale, njihove zabave i njihove predodžbe o uspjehu, sve dok se jednoga dana ne pokaže da čovjek još uvijek izgovara ime Božje, ali da su mu se osjećaji, želje i divljenje već preselili na potpuno drugo mjesto.
Zato nije slučajno da Druga knjiga o Makabejcima odmah nakon opisa helenizacije govori upravo o svećenicima. „Svećenici više u službi oko žrtvenika nisu pokazivali nikakve revnosti, nego su se, prezirući Hram i zanemarujući žrtve, na poziv zvečke žurili na Zakonom nedopuštene priredbe.” (2 Mak 4,14) Tu tekst postaje gotovo zastrašujuće suvremen. Nije najveća katastrofa kada bezbožnik ode na pogansku priredbu, budući da je njegovo udaljavanje od svetoga već očekivano. Katastrofa nastaje kada svećenik počne trčati za istim spektaklom. Kada onaj koji bi trebao čuvati granicu između svetoga i profanoga počne objašnjavati zašto ta granica zapravo više nije potrebna. Kada onaj čiji je poziv vezan uz oltar počne s oduševljenjem gledati prema pozornici. Kada onaj koji bi trebao usmjeravati pogled čovjeka prema Bogu, počne činiti obrnuto, odnosno počne tražiti uzbuđenje, zajedništvo, slavu i osjećaj pripadnosti u kulturi koja je upravo izgrađena na vrijednostima suprotnima vjeri. Tada više nije riječ samo o tome da se svijet udaljava od Crkve. Događa se nešto mnogo suptilnije i možda mnogo opasnije. Crkva počinje pristizati za svijetom. Počinje trčati prema onome što svijet već smatra poželjnim. Pokušava mu dokazati kako i ona može govoriti njegovim jezikom, voljeti njegove spektakle, diviti se njegovim junacima i sudjelovati u njegovim ritualima, kao da će time dokazati vlastitu relevantnost, premda je moguće da upravo u tom nastojanju izgubi ono zbog čega bi uopće trebala i biti relevantna.
Kršćanstvo nije nastalo zato da bi svemu što svijet voli dodalo kršćanski ukras. Nastalo je zato da bi čovjeku ponudilo sasvim drukčiju mjeru čovjeka, drukčiju mjeru slave, drukčiju mjeru pobjede i drukčiju mjeru snage. Upravo zato prizor svećenika koji s oduševljenjem komentira, hvali ali i odlazi na borilački spektakl postaje teološki zanimljiviji od prizora običnog gledatelja koji ondje dolazi zbog zabave. Obični gledatelj sudjeluje u kulturi u kojoj je rođen. Svećenik bi trebao biti onaj koji tu kulturu može promatrati s određene udaljenosti i postaviti pitanje što ona čini čovjeku koji želi biti vjernik. Jer svećenik nije tek još jedan potrošač kulturnih proizvoda. Njegov život ima javnu simboličku dimenziju. On je znak. Njegovo prisustvo govori i onda kada ništa ne propovijeda. Njegovo oduševljenje preporučuje. Njegovo divljenje daje određenu vrstu legitimnosti. Njegova fotografija uz ring ili u dvorani neće svima značiti isto što i fotografija običnog gledatelja, jer svećenik sa sobom nosi autoritet institucije kojoj pripada.
Zato postaje posebno problematično kada svećenik ne samo da prisustvuje borilačkom spektaklu, nego mu se iskreno i javno oduševljava, kada govori o atmosferi, borcima, energiji i veličini događaja, kada se pojavljuje uz protagoniste spektakla i svojim prisustvom postaje dio njegova javnog rituala. Tada više nije riječ samo o privatnom ukusu jednog čovjeka. Njegova prisutnost može djelovati kao simbolička legitimacija cijelog kulturnog obrasca.
To je obrat gotovo suprotan poslanju Crkve. Crkva ne postoji da bi svemu što društvo već obožava rekla da je dobro samo zato što je popularno. Svećenik ne postoji da bi svojim prisustvom posvetio svaki oblik suvremene zabave. Njegova je služba upravo suprotna. Ona zahtijeva razlučivanje. Zahtijeva sposobnost da kaže kako nešto može biti dopušteno, zanimljivo, tehnički impresivno ili čak disciplinirano, a da ipak nije vrijedno našega divljenja, nije grijeh, ali nije ni primjereno, a ako nije primjereno onda lako postaje nakaradno i protivno kršćanskom duhu. Jer kršćanstvo nije samo popis onoga što čovjek smije i ne smije činiti. Ono je prije svega i škola kako živjeti na način koji priliči čovjeku vjere. Upravo zato je posebno neuvjerljivo kada se crkveni portali hvataju za trenutak u kojem borac nakon pobjede izgovori ime Isusovo, kao da je time sam spektakl dobio kršćansku potvrdu i potvrdu njegove vjere. Možda se dogodilo upravo suprotno. Krist ne prikazuje čovjeka koji je pobijedio drugoga čovjeka. Prikazuje čovjeka koji je dopustio da ga drugi ponize. Ne prikazuje tijelo koje dominira, nego tijelo koje se predaje. Ne prikazuje slavu koju proizvodi mnoštvo, nego poniženje koje mnoštvo ne razumije. Upravo je zato križ toliko nepodnošljiv za svaku civilizaciju koja svoju vrijednost temelji na pobjedi, dominaciji i javnom priznanju. Križ govori da čovjekova vrijednost ne počinje pobjedom, nego porazom koji joj prethodi. Govori da čovjek nije vrijedan zato što je jači od drugoga, nego zato što služi drugome. Govori da njegova vrijednost ne nestaje porazom. Govori da najveća moguća ljudska snaga nije sposobnost uništavanja drugoga, nego sposobnost da mu se oprosti, da ga se ne ponizi kada ga se može poniziti i da se vlastita moć ne pretvori u pravo na dominaciju. Tada se možda dogodilo upravo ono što je opisao sveti tekst. Nije nestao samo Bog. Nestao je osjećaj da je potrebno razlikovati ono što pripada Bogu od onoga što pripada svijetu. Tada „strana moda” više nije strana, jer je postala naša. Hram više nije središte, jer je postao samo jedna od mnogih pozornica kojima čovjek danas raspoređuje svoju pažnju.
I upravo zato najveća opasnost za kršćanstvo možda nije u tome da će čovjek prestati izgovarati ime Kristovo, nego u tome da će ga nastaviti izgovarati dok se njegovo srce već bude naučilo klanjati nečemu drugome. A najstrašnija mogućnost nije da će svećenik prestati govoriti o Kristu, nego da će o Kristu govoriti dok svojim oduševljenjem, svojim divljenjem i svojim prisustvom istodobno potvrđuje svijet kojemu je Krist nažalost samo ukras.